Dobrodošli u ovonedeljni pregled muzičkih noviteta iz regiona! U slavu čuvene zagrebačke komentatorke umjetničkog klizanja Milke Babović ocjene će ići od 0.0 do 6.0. Znači 0.0 prazna ploča, 6.0 – to je nivo Little wing ili tako nekog remek-djela.
Dobrodošli u ovonedeljni pregled muzičkih noviteta iz regiona! U slavu čuvene zagrebačke komentatorke umjetničkog klizanja Milke Babović ocjene će ići od 0.0 do 6.0. Znači 0.0 prazna ploča, 6.0 – to je nivo Little wing ili tako nekog remek-djela.
Edita – A kapela
Ajde malo da vidimo šta ima u trendingu ove sedmice. Za Editu Ministarku imam soft spot odavno, otkako sam čuo obradu njenog hita „Overila“ u izvođenju Emira Hota (ne pitajte ništa). Edita naravno izgleda kao avion i koga boli pjenis kako pjeva, izdala je ultimativni erotic lounge singl, saundtrek za kresanje, u kom ne barata baš najbolje pojmovima (ustvari to je do tekstopisca) jer kaže „Kad krene stihija, mi smo jedno drugom dovoljni/I ako ceo svet se polomi, mi ostaćemo a kapela/A kapela“, evo ja sam proveo prethodnih 25 godina pjevajući a kapela (ili što bi rekla srpska majka Ceca – „da te čujemo u akapeli“) i opet mi izmiče smisao ovih stihova. Edita malo zvuči kao Senidah, malo mu ga daje po nazalnom, ali kao što rekoh, koga boli. Spot je ona u nekim tik-tok pokušajima densovanja negdje na nekakvoj obali, kao što rekoh, spot je uvod za valjanje u krevetu dok ide ova stvar. Eksplicit kontent bez bezobraznih riječi, a Edita to tjera do krajnjih granica.
I u medijima ćete naletjeti na opservaciju da je ovaj avgust prilično tanak sa događajima pa se dosta toga u krugovima političkih analitičara, tabloida i ostalih medijskih ekspozitura vrti oko nagađanja ko će biti u novoj vladi, što je obično proljećna zabava. Dok avgustovsko sunce žari asfalt u kombinaciji sa kišama i olujama koje ga spiraju, svi isčekuju tradicionalno famozni prvi septembar i početak nove školske godine. Klasični narativi o „vreloj sindikalnoj jeseni“ i još tradicionalnijim štrajkovima prosvjetara su ove godine poprilično izgubili smisao, jer je zbog korone početak školske godine u potpunom haosu a već se najavljuje nastava sa časovima od 30 minuta što prosvjetarima izbija jedno od glavnih štrajkačkih oruđa za pritisak.
Čak i u ovako siromašnoj ponudi događaja, glavni lik svih naših priča, usisnik sve medijske pažnje upadljivo odsustvuje iz priče o školskoj godini, uvaljujući taj krompir ministru obrazovanja. A taj krompir je sumnjivog kvaliteta – nismo ga još ni ogulili a ne znamo ni koliko je truo ni koliko je isklijao niti koliko će se od te vreće moći iskoristiti i koliko bljutav bi mogao da bude. A to je simptomatično. Kad god Aleksandar Vučić odluči da se nekom temom ne bavi, znajte da je u pitanju tema u kojoj ili nema pozitivnog ishoda ili je on toliko neočekivan da se prvo očekuje veliki belaj, a potom će on, kada njegovi izbrljaju, da se u deus ex machina maniru pojavi i spasi stvar, kao Gandalf sa jahačima Rohana. Ako mislite da je to zato što resor obrazovanja ne spada u njegov domen, ja sam siguran da on to obrazloženje drži u zadnjem džepu u slučaju da ga nekad, negdje, slučajno, van protokola, neko sa nekakvog nezavisnog medija ne priupita zašto se ne oglašava po pitanju toga kako sprovesti jedan od najbitnijih zadataka države svake godine, a to je organizovanje školske godine. Podsjetimo, pričamo o čovjeku koji je svojevremeno najavljivao kako će obići svaki toalet u svakoj školi u Srbiji, ruku na srce, sa pozicije premijera. Ali kao i sa dosta njegovih obećanja, očigledno da mu izdržljivost u ispunjavanju nije jača strana. Sjetimo se i one priče kako će svakog mjeseca primati nezadovoljne građane od 5 ujutro. Continue reading “Merkur nad Srbijom”
Mi smo ekipa entuzijasta. Mi smo očevi, IT preduzetnici, dizajneri, stolari. Mi smo tekstopisci, pevači, muzičari. Mi smo pobednici demo festivala, bend sa desetogodišnjom kilometražom po malim i velikim binama, po Srbiji i okruženju. Mi smo nastavljači kragujevačke rokenrol tradicije. Mi smo bend koji ima šta da kaže i koji ne pravi kompromise da bi ispričao svoju priču. Mi smo Nikom Ništa.Već smo u tridesetim, i često nas pitaju odakle nam volja da guramo dalje, uz sve poteškoće. Naš odgovor je prost; nije pitanje opstanka nas kao benda, već duha rokenrola koji u svojoj suštini ima utkan inat, i slobodu. Rokenrol je ostrvo u moru mnogo popularnijih muzičkih trendova, lakih nota i besmislenih rima.
Znam da često postoji raskorak između želja i mogućnosti, ali niko, ali ama baš niko, čak ni ovi na vlasti nije toliko odvaljen od realnosti nego što su to savremeni rokeri. Pogotovo naši lokalni. Njihovi načini borbe „smislenim rimama i poezijom bunta“ pomoću stihova poput „Tri put meri, jednom seci/povuci potegni, ispeci pa reci/tu prokletu reč izgovorio bih ja/da nije dva broja veća od usana“ ili „Ooooo, već dugo biramo strane, više nismo jedno, to je to, bilo je lepo dok je trajalo!“ iz narečene pjesme Hepiend djeluju kao kad mi kao država krenemo da prijetimo okolnim članicama NATO kako ćemo da im jebemo kevu remontovanim Galebovima, Jastrebovima i nekakvim Lazarima. Ovo je toliko passe da će vjerovatno dobro proći kod Olge Kepčije i možda na nekim moto susretima u Umčarima. Priča je teška (raskid), rifovi još teži ali zato stvar izvlači spot koji je zapravo ispis teksta zalijepljen na animaciju žute trake, odrađeno u Adobe Premier za 16 minuta (uključujući renderovanje) – budžet 14 dinara, što je 14 dinara bespotrebnog troška. Prvo sam htio da ih dodatno natrljam zbog neinventivnog i jeftinog spota, pa sam pročitao biografiju benda, pa sam bio u fazonu „vidiš da su neki entuzijasti“ a onda sam vidio ovo „IT preduzetnici“ pa mi se slošilo. Dabogda ne prošao test samostalnosti. E kukavno rokerstvo srpsko. Nikom ništa (ne treba dati). Continue reading “Vlada Džet predstavlja – Hit nedjelje 13-20. avgust”
Mislim da svaki tekst u narednih nekoliko mjeseci (a možda i godina) mogu da počnem rečenicom „iako je pandemija korone usisala većinu pažnje“, što je floskula koju sam već upotrijebio u prethodnom tekstu, no u vezi sa današnjom temom je zaista primjenjiva. Već prošle sedmice mi je upala u oko vijest da je procurilo da su u nedavnim obnovljenim sukobima između Jermenije i Azerbejdžana korištene mine nekih naših proizvođača. U međuvremenu NIN se bavio tom temom a meni je ovo dobrodošlo kao šlagvort za temu koja me odavno interesuje, a ovaj tekst će biti neka vrsta mosta između ove vijesti i jedne šire priče koju planiram da obradim sa nekim kolegama.
Šverc oružja, prodaja ispod žita, saradnja sa objema stranama, korupcija, finansijeri stranke – šta tu ima da se ne svidi našoj sadašnjoj eliti? U jednoj epizodi legendarne serije „Mućke“ kad Deka zaglavi u španskom zatvoru i krene priču o tome da je to možda zato što je švercao oružje tokom Španskog građanskog rata – na pitanje „pa ti si švercao oružje tokom rata“ ovaj odgovori „pa rat je najbolje vrijeme za tako nešto – ponuda, potražnja„. Taj mentalni sklop idealno odgovara našem režimu koji je navikao na te vrste pijačarskih trange-frange delbojevskih dilova u kojima je idealan ishod da istu robu prodate višestrukim kupcima i da namagarčite obje strane. To šta će biti sutra, što bi rekla Vivijen Li u „Prohujalo s vihorom“ – o tome ću misliti sutra, sutra je novi dan. Sličan motiv ćete naći u Kurosavinom filmu „Tjelesna straža“ (Yojimbo), koji je nedavno prikazan na RTS-u, i njegovim derivatima poput filma koji ima isti naslov kao ovaj tekst. U svim tim filmovima pratimo i navijamo protagonistu koji balansira između dvije grupe zlikovaca gledajući da orobi oba tabora usput čisteći grad od i jednih i drugih. Naravno, nije potrebno naglašavati koliko je naivno-romansirana takva postavka i uzdanje u pozitivan ishod kada bi neko u stvarnom životu pokušao tu vrstu samurajsko-kaubojskog žongliranja i sprovođenja narodne „svete“ pravde. Continue reading “Za šaku dolara”