Za šaku dolara

Mislim da svaki tekst u narednih nekoliko mjeseci (a možda i godina) mogu da počnem rečenicom „iako je pandemija korone usisala većinu pažnje“, što je floskula koju sam već upotrijebio u prethodnom tekstu, no u vezi sa današnjom temom je zaista primjenjiva. Već prošle sedmice mi je upala u oko vijest da je procurilo da su u nedavnim obnovljenim sukobima između Jermenije i Azerbejdžana korištene mine nekih naših proizvođača. U međuvremenu NIN se bavio tom temom a meni je ovo dobrodošlo kao šlagvort za temu koja me odavno interesuje, a ovaj tekst će biti neka vrsta mosta između ove vijesti i jedne šire priče koju planiram da obradim sa nekim kolegama.

Šverc oružja, prodaja ispod žita, saradnja sa objema stranama, korupcija, finansijeri stranke – šta tu ima da se ne svidi našoj sadašnjoj eliti? U jednoj epizodi legendarne serije „Mućke“ kad Deka zaglavi u španskom zatvoru i krene priču o tome da je to možda zato što je švercao oružje tokom Španskog građanskog rata – na pitanje „pa ti si švercao oružje tokom rata“ ovaj odgovori „pa rat je najbolje vrijeme za tako nešto – ponuda, potražnja„. Taj mentalni sklop idealno odgovara našem režimu koji je navikao na te vrste pijačarskih trange-frange delbojevskih dilova u kojima je idealan ishod da istu robu prodate višestrukim kupcima i da namagarčite obje strane. To šta će biti sutra, što bi rekla Vivijen Li u „Prohujalo s vihorom“ – o tome ću misliti sutra, sutra je novi dan. Sličan motiv ćete naći u Kurosavinom filmu „Tjelesna straža“ (Yojimbo), koji je nedavno prikazan na RTS-u, i njegovim derivatima poput filma koji ima isti naslov kao ovaj tekst. U svim tim filmovima pratimo i navijamo protagonistu koji balansira između dvije grupe zlikovaca gledajući da orobi oba tabora usput čisteći grad od i jednih i drugih. Naravno, nije potrebno naglašavati koliko je naivno-romansirana takva postavka i uzdanje u pozitivan ishod kada bi neko u stvarnom životu pokušao tu vrstu samurajsko-kaubojskog žongliranja i sprovođenja narodne „svete“ pravde.

Da budemo potpuno iskreni, nije lako balansirati u međunarodnim odnosima, pogotovo u tako delikatnim odnosima kao što su odnosi Jermenije i Azerbejdžana. Ako u jednačinu dodamo Srbiju dobijamo vrlo zanimljiv trougao koji se uvođenjem varijabli poput Kosova i Nagorno-Karabaha dobijamo još komplikovaniji petougao. O čemu se radi? Sukob oko teritorije Nagorno-Karabaha (ili kako ga Jermeni zovu Arceh, Arcah) traje od 1988. godine, zvanično je to teritorija Azerbejdžana ali faktički tu teritoriju (na kojoj živi oko 150 hiljada ljudi) kontrolišu snage lokalnih Jermena i to je de fakto samostalna država. Koja ima želju da se pripoji matici. Koju ne priznaje nijedna međunarodno priznata država (ali je recimo priznaju neke od država u sklopu SAD). Zvuči poznato?

Niti Jermenija niti Azerbejdžan, iz svojih razloga, uglavnom vezanih za pomenuti Nagorno-Karabah, ne priznaju Kosovo. Reklo bi se, dobra pozicija za nas, identično smo udaljeni i od jednih i od drugih, takoreći ekvidistanca. S jedne strane, sa Jermenijom smo u dobrim odnosima jer po hrišćanskoj liniji (ne pravoslavnoj, obratiti pažnju!), jermenska dijaspora je izuzetno jaka, ima i Jermena u Srbiji, a sa druge strane Azerbejdžan je sila u usponu, bogata resursima, izuzetno investitorski raspoložena i jedna je od samo šest država sa kojima Srbija ima sporazum o strateškom partnerstvu. Svi znamo da je Tašmajdanski park obnovljen zahvaljujući pomoći Azerbejdžana, u tom istom parku je spomenik bivšem predsjedniku Azerbejdžana Hejdaru Alijevu, ocu sadašnjeg predsjednika Ilhama Alijeva. U Novom Sadu postoji spomenik azerbejdžanskom kompozitoru Uzeiru Hadžibejliju, Beograđani se često zezaju na temu Ulice Bahtijara Vagabzade, ali to govori o dobrim odnosima Azerbejdžana i Srbije. Dakle, šta bi moglo poći po zlu?

Kao i uvijek kad je u pitanju pilićarski mentalitet, svi ti momenti poput međunarodnog ugleda, poštovanja odredaba međunarodnog prava, međunarodnih preporuka ili održavanja dobrih odnosa stavljaju se u stranu kada se u očima predstavnika vlasti ili mutnih likova bliskih njima zacakle dolari kojima se plaća oružje od strane država koje su u ratu. Da budem odmah načisto – nije to izum ove vlasti – koketiranje sa izvozom u Jermeniju je problem star koliko i tamošnji sukobi i instrukcije da se na taj prostor ne izvozi oružje. Predstavnici naše vlasti (od kojih je jedan sad istaknuti vođ opozicije) su se i tad pozivali na „neobavezni karakter instrukcije„, što je upravo dokaz onog bartsimpsonovskog „niko me nije vidio da sam to učinio“ muljatorskog rezona. Nije problem u tome šta radiš, nego problem nastaje kad te uhvate sa prstima u pekmezu.

Da skratim priču – izvoz oružja u ta područja nije nelegalan, ali je neetičan. A bogami će neko od strana, ko nedobog nagazi na minu, i da se malo ljutne. Pogotovo ako sa tom drugom sukobljenom stranom imate Sporazum o strateškoj saradnji. Kakva je strategija u prodaji municije i mina onoj drugoj strani?

Naravno da je ovo pitanje isprepletano sa pitanjem prirode ovog režima. Činjenica da je u spornom izvozu od 19 dozvola čak 15 otišlo privatnom posredniku (šta će državi privatni posrednici u prodaji oružja?) bliskom vladajućem SNS nas vraća na staru tezu da je ovaj režim zainteresovan samo za bogaćenje, što brže, što jače, što bolje, pa i na uštrb međunarodnog ugleda države koju vodi i odnosa sa drugim prijateljskim državama. Jasno je da ovu vlast ne vodi nikakva ideologija, državnički osjećaj, želja za napretkom ovog društva, poboljšanjem položaja države – jedina ideologija jeste trpanje para u sopstveni džep, što više nauštrb budžeta. Ako u tom naporu strada nešto i strada poput tih istih međudržavnih odnosa, ili neka osoba, poput osoblja Ambasade u Libiji, to će se zatrpati gomilom tabloidnog smeća. Kad god vam neko potegne priču o patriotizmu, slobodno provjerite je li vam buđelar i dalje u džepu.

Elem, opet smo se mi, pametni kakvi jesmo, našli u središtu jednog tako pipavog problema kao što je sukob oko Nagorno-Karabaha. Taj sukob, kao dio nečega što bi se moglo nazvati „Velika igra XXI vijeka“, gdje na području Južnog Kavkaza učestvuju takvi igrači kao što su Turska, Rusija i Iran, mogao je da prođe i bez nas. Jedno od prvih pravila dobrog kartaroša jeste da bira partije u kojima će učestvovati, da učestvovanje u svim igrama nije preporučljivo. A mi smo našli da trpamo nos u igranku na malom prostoru gdje učestvuju suniti, šiti, pravoslavci, nuklearne sile i one koje to žele da postanu, Putin, jači nego ikad, Erdogan, slabiji nego ikad ali koji prijeti više nego ikada (i pominje Azerbejdžan) i Iran o čijim unutrašnjim turbulencijama samo naslućujemo. E na to sve samo fale još i mine i granate iz Trstenika i Valjeva. Pa moglo je i bez nas jednom.

A o Nagorno-Karabahu/Arcahu posebno drugom prilikom.

Avatar

Autor: predumisljanje

Lični blog sa razmišljanjima na temu politike, društva, istorije, Japana, sporta, filozofije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *