Izbori u BiH su bili i prošli. Šta smo mogli da naučimo iz njih?
Iako sam ja generalno protiv toga da se na nivou gradova gradonačelnici biraju odvojeno od skupštinskih odbornika, jer je zaista besmisleno na lokalu dovoditi se u situaciju kohabitacije, ovaj put to razdvajanje izbora je donijelo neke zanimljivosti i poslužiće kao dobar pokazatelj kako bi mogli izgledati izbori 2022. godine, redovni izbori na enitetskom i državnom nivou. Zadržao bih se na primjerima Bijeljine i Banjaluke, jer sam te izbore najviše pratio.
Ovi izbori su bili sudar dva koncepta – koncepta personalnog pristupa politici (gdje su najvažnije ličnosti) nasuprot koncepta nekih principa naše prilično nezrele i slabe političke tradicije. To su principi smjenjivosti vlasti i postojanja institucija, uz još neke principe na koje se ne bih osvrtao u ovom slučaju.
Problem kod personalnog pristupa i potenciranja ličnosti jeste taj što se sve dobro, ali i loše što se dešava u društvu vezuje za određeni lik, određenu osobu. U dobrim vremenima to rezultuje dobrim izbornim rezultatima onog ko vrši vlast, jer on kupi sve zasluge, u lošim vremenima naravno rezultati su nepovoljni. To se dodatno pojačava na lokalnim izborima, pogotovo u slučaju kada se opozicija udruži i zajednički istakne jednog kandidata, te se onda ti izbori pretvore u referendum o onom ko brani poziciju. A svima je poznata ona sportska floskula da je „lakše osvojiti nego odbraniti titulu“. Naravno, na našim prostorima onom ko pretenduje na produžetak svog mandata iz fotelje premijera-predsjednika-gradonačelnika uvijek je lakše, jer su mu dostupni državni resursi koji se veoma često zloupotrebljavaju, što je problem sa kojim se sreću i države i društva sa mnogo razvijenijim institucijama i političkom tradicijom nego što je naše. Funkcionerska kampanja i prisustvo u medijima braniocu titule u startu daju solidnu prednost.
No, kao što rekoh, ovi izbori su specifični jer dolaze u vrijeme pandemije koronavirusa, gdje je došla do izražaja sva nekompetentnost i sav nedostatak institucija i sistema koji u kriznim vremenima pokaže sve svoje pukotine. A bogami dođe i na naplatu. To su vidjeli i na svojoj koži osjetili i Igor Radojičić i Mićo Mićić, iskusni igrači iza kojih je stala najjača stranačka mašinerija u RS, a uz HDZ vjerovatno i u BiH, a to je Savez nezavisnih socijaldemokrata. No očigledno je da su glasači u licima Radojičića i Mićića vidjeli sve ono što ne valja, a to što ne valja je u ovom slučaju imalo lice, lica dosadašnjih gradonačelnika dva najveća grada u RS, Banjaluke i Bijeljine. Dok se poraz Radojičića može, opet sportskim rječnikom rečeno, pravdati snagom protivnika, u njegovom slučaju prepoznatljivog i agresivnog (ovo ne uzeti kao manu, bar ne u kontekstu ove priče) mladog političara Draška Stanivukovića, veoma prisutnog u medijima i na društvenim mrežama, dotle je Mićić poražen od politički anonimnog ljekara iz Bijeljine Ljubiše Petrovića, čija je prepoznatljivost prije ove kampanje bila ravna nuli. Sve to, uz činjenicu da je Mićo Mićić osvojio jedva preko polovine glasova koalicije koja ga je podržala, govori da su ovi izbori bili signal glasača Mićiću da je možda vrijeme da okači kopačke, rukavice, masku, šta god već o klin, da upotrijebim još jednu frazetinu sportskih novinara. Ovakav poraz najpoznatijeg bijeljinskog političara od strane čovjeka za kog se prije 3 mjeseca nije ni znalo, a kamoli sanjalo da može da postane gradonačelnik nam kazuje da glasači u Bijeljini preko nekih principa nisu mogli da pređu. Razloge Mićićevog poraza (ovim ne umanjujem pobjedu gospodina Petrovića, no ipak) treba tražiti u tome što je njegov pakt sa SNSD-om očigledno bio kap koja je prelila čašu, a nakon 15 godina je izgleda i došlo do zamora materijala između Mićića i Bijeljinaca. A možda i ima nešto i u toj infrastrukturi stranke kojoj je Mićić okrenuo leđa i iz koje je otišao. Jednostavno, ljudi su i htjeli da glasaju za stranke koje su stale iza Mićića, ali za samog Mićića nisu. (Nije isključeno i da je u pitanju bio aktivan bojkot g. Mićića od strane članstva tih stranaka.) Jer im je on bio personifikacija onog što nije valjalo ili ne valja u lokalnoj i politici uopšte.
No ne treba ni prenagljivati sa zaključcima da je ovo početak neke plišane revolucije ili kraj režima u RS kao što je to bilo u Crnoj Gori. Oba pobjednika u ova dva grada će se susresti sa većinom iz suprotnih redova a ta kohabitacija, kao što rekoh, posebno je bezvezna na lokalnom nivou. Već smo vidjeli najave, onako iz duše na primjeru Milorada Dodika, kako će se odvijati ta „saradnja“, da će tu biti opstrukcije, ili narodski rečeno, podapinjanja nogu od prve zime. Oba ova gradonačelnika će se pokušati predstaviti kao nekompetentni i nesposobni za funkciju koje su se prihvatili. No, ta opstrukcija je mač sa dvije oštrice.
Uvijek je odgovorniji i gore prolazi onaj koji opstruiše. Destrukcija na kratke staze možda donosi rezultat, ali na duge staze košta uništitelja. A narod u BiH je ovim izborima pokazao da ipak zna da je u njegovim rukama, kroz olovku i izborni listić, ona prava moć, koja se oslobađa kada se pojedinac oslobodi straha. A to je trenutno najveća pouka ovih izbora. (jer je put dalek i broji puno koraka, a ovo je samo prvi od njih).
Još samo jedno – neka niko ne skače na glavu što se tiče 2022. jer je ona daleko, a republički izbori su sasvim druga vrsta utakmice. Tamo će se među velikim igračima nabacivati na volej priče o genocidu, jamama, kostima, ko koga želi da majorizuje, zaštite nacionalnih interesa, oružje, Kina, Rusija, Turska, Iran, uključiće se i vjerske zajednice, mnogo je to lakše kad je priča na državnom nivou. Na lokalnom nivou je mnogo teže prodavati određene teme kao što su nacionalizam i strah od „onog Drugog“. Tako da ovaj rezultat ne treba da zavara opoziciju, mada može da pokaže određene trendove. Kao što je npr. momenat da je u glavnom gradu BiH u jednoj opštini pobijedio kandidat srpske nacionalnosti. Mada je moje mišljenje da je tužno da se ta činjenica mora isticati 2020. godine.