Merkur nad Srbijom

I u medijima ćete naletjeti na opservaciju da je ovaj avgust prilično tanak sa događajima pa se dosta toga u krugovima političkih analitičara, tabloida i ostalih medijskih ekspozitura vrti oko nagađanja ko će biti u novoj vladi, što je obično proljećna zabava. Dok avgustovsko sunce žari asfalt u kombinaciji sa kišama i olujama koje ga spiraju, svi isčekuju tradicionalno famozni prvi septembar i početak nove školske godine. Klasični narativi o „vreloj sindikalnoj jeseni“ i još tradicionalnijim štrajkovima prosvjetara su ove godine poprilično izgubili smisao, jer je zbog korone početak školske godine u potpunom haosu a već se najavljuje nastava sa časovima od 30 minuta što prosvjetarima izbija jedno od glavnih štrajkačkih oruđa za pritisak.

Čak i u ovako siromašnoj ponudi događaja, glavni lik svih naših priča, usisnik sve medijske pažnje upadljivo odsustvuje iz priče o školskoj godini, uvaljujući taj krompir ministru obrazovanja. A taj krompir je sumnjivog kvaliteta – nismo ga još ni ogulili a ne znamo ni koliko je truo ni koliko je isklijao niti koliko će se od te vreće moći iskoristiti i koliko bljutav bi mogao da bude. A to je simptomatično. Kad god Aleksandar Vučić odluči da se nekom temom ne bavi, znajte da je u pitanju tema u kojoj ili nema pozitivnog ishoda ili je on toliko neočekivan da se prvo očekuje veliki belaj, a potom će on, kada njegovi izbrljaju, da se u deus ex machina maniru pojavi i spasi stvar, kao Gandalf sa jahačima Rohana. Ako mislite da je to zato što resor obrazovanja ne spada u njegov domen, ja sam siguran da on to obrazloženje drži u zadnjem džepu u slučaju da ga nekad, negdje, slučajno, van protokola, neko sa nekakvog nezavisnog medija ne priupita zašto se ne oglašava po pitanju toga kako sprovesti jedan od najbitnijih zadataka države svake godine, a to je organizovanje školske godine. Podsjetimo, pričamo o čovjeku koji je svojevremeno najavljivao kako će obići svaki toalet u svakoj školi u Srbiji, ruku na srce, sa pozicije premijera. Ali kao i sa dosta njegovih obećanja, očigledno da mu izdržljivost u ispunjavanju nije jača strana. Sjetimo se i one priče kako će svakog mjeseca primati nezadovoljne građane od 5 ujutro.

No dok ovu temu izbjegava vješto (mada tu i nema neke vještine, jer je on gospodar svih narativa), u isti mah ima sasvim dovoljno vremena da obilazi radove na hramu Svetog Save na Vračaru, u koji je po njegovim riječima država ulupala 43 miliona evra u posljednje tri godine. Na stranu sve što bi tim povodom moglo da se potegne kao pitanje (zašto to dođavola toliko košta, navodno su i Rusi dali 10 miliona, a glavni radovi su završeni još osamdesetih, zašto država sipa u to toliko para, kakve veze ima predsjednik države sa tim, zašto pominju Aja Sofiju i da će ovo moderno čudo zamijeniti tu genijalnu ljudsku tvorevinu i sve ostale frazetine i nebuloze ispaljene tim povodom itd, itd), ono što je meni bilo zanimljivo jeste da kad sam stavio jednu pored druge ovu vijest o iznosu novca koji je država dala za finansiranje jednog takvog projekta (i naravno ovih dana nezaobilaznog spomenika Stefanu Nemanji) i izjave ministra obrazovanja Šarčevića kako država nema pare za zaštitnu opremu djeci, da se na jednom simboličkom nivou ogolilo koliko je ova vlast retrogradna i koliko zapravo i ako uopšte forsira neki narativ i ideologiju, da je to jedna užasno retrogradna i zaostala priča.

Čitava ova gungula (čuj mene Gangula, gungula) oko školske godine miriše na fijasko – volio bih da griješim, ali djeluje da je sva ova zajebancija u avgustu oko početka školske godine, konsultacija i anketa roditelja putem Vajber grupa, postavljanje nekih suludih zahtjeva (da djeca nose maske, da za različita odjeljenja idu različite satnice, da se obezbijedi 4 metra kvadratna po djetetu, da se razbiju odjeljenja, da roditelji mjere djeci temperaturu, da nema zajedničkih odmora) zapravo priprema terena da se za nadolazeći krah optuže roditelji, sluđeni, nestručni, zaštitnički orijentisani, neinformisani, stavljeni u neugodni položaj da igraju ping-pong sa ministarstvom. Rezervni položaj u vidu snimljenog materijala i prelaska na onlajn već se obezbjeđuje (što pohvaljujem), ali djeluje da je sva strategija naše vlasti bila da zajašemo onu priču iz juna da smo „pobijedili koronu“ pa da u septembru idemo kako smo i navikli do sada. Umjesto da se sva moguća sredstva usmjere na razvoj tih famoznih platformi za rad od kuće i učenje od kuće, mi smo prisustvovali situaciji da je sistem za polaganje matura krahirao u svojim probnim fazama, da ne pominjem detalje „u sitna crevca“ kako kaže ministar.

Da skratim i rezimiram – ne postoji trenutno bitnija stvar za ovu državu i društvo od toga da se proces obrazovanja djece nastavi, po mogućstvu što više bez velikih potresa, oštećenja, a zašto da ne sa što više unapređenja tog procesa. Na sve strane širom svijeta vidimo vrišteća upozorenja o nesagledivim dugotrajnim posljedicama po čovječanstvo u slučaju kraha ili nekog velikog zastoja u nastavnom procesu. Za to vrijeme naša vlast se okreće veličanju izmaštane bolje prošlosti i pumpanju lažne slike o sopstvenoj grandioznosti kroz megalomanske projekte. Ova djeca koja trenutno idu u školu, samo ove godine će imati 7 ili 15 godina, samo ove godine će biti prirodno da idu u prvi osnovne ili prvi srednje ili da ove godine polažu maturu. Hram Svetog Save se gradi skoro 100 godina, nikakva tragedija neće biti ako bude završen za koju godinu umjesto u oktobru ove godine, kako je najavljeno, pogotovo jer je sav svijet izvrnut naglavačke u 2020. Stefan Nemanja na svoj spomenik, ako ćemo pošteno, čeka preko 800 godina, na stranu pitanje da li mu uopšte treba ovakav kič spomenik, a kad bolje razmislim, da li mu treba, da li može da ima veći spomenik od samog Hilandara? Čudno je da se uopšte postavlja pitanje da li ulagati u budućnost ili spomenike prošlosti, reklo bi se da se odgovor sam nameće. Ali od vlasti koja je proglasilapenzionere temeljem društva (a svakako temeljem svih svojih izbornih pobjeda, a na kraju dana kod njih se sve svodi na to) svakakvih čuda ćemo se nagledati i naslušati.

Avatar

Autor: predumisljanje

Lični blog sa razmišljanjima na temu politike, društva, istorije, Japana, sporta, filozofije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *