Češljanje babe za subotnji ručak

U subotu su širom Srbije u velikom broju gradova održane protestne blokade, šetnje a ponegdje i performansi u vidu prevaspitavanja nekih protivnika tih okupljanja, po receptu gospodina Crnog koji je tu svoju edukativnu radionicu držao prethodne sedmice. Djeluje da će se subota ustaliti kao dan za ove rabote, sem ako vlast ne smisli nešto, odnosno njihovi čuveni izraelski stručnjaci za lobiranje ne uspiju da izmozgaju neki spin kako i ovo da okrenu u korist režima.

Kao što je subota rezervisana za proteste, onda je nedjelja najčešće dan za raznorazne analize, reakcije, mimove, spinovanja i ostale prateće radnje. Ima ozbiljnih analiza, ima super zezanja u vidu slika, ali ima i reakcija vlasti. Očigledno da je pomenuta izraelska PR/strateška agencija uzela totalni odmor povodom Hanuke pa su magovi marketinga pri vlasti prepušteni sami sebi, a izgleda i njihovi puleni koji obavljaju državne funkcije, tako da svjedočimo raznim pukotinama u logici, ponavljanju istih ključnih riječi i teza kao i klasičnom traženju i najmanjih budalaština i detalja koji konzumentima provladinih medija ogadili bilo šta što ima veze sa protestima. Ipak, jedno je kad to rade urednici tabloida i pripadajućih portala, ali drugo je kad takve banalnosti izvlače predstavnici najviše vlasti.

Da, govorim o izjavi premijerke Ane Brnabić Tužna sam, videla sam baku koja zbog protesta nije mogla na ručak“. Bilo je još primjera ovih izuzetno jadnih pokušaja spinovanja tipa bakuta koju je ova gužva podsjetila na 1995. i gužve nakon „Oluje“ (ne znam samo kako ju je na to podsjetilo ovo na Gazeli kad je Slobina vlast preusmjeravala ljude van centra BG da se lokalci ne bi konsternirali) kao i neka na brzinu sklepana ekipica koja je glumila „familiju koja ide po mladu“ u nekakvom automobilu koji su okitili jednim peškirom, jednom trakicom i naravnom zastavom. Domaćin koji je vozio tu suruntiju je bio obučen kao da je krenuo po drva a ne po mladu, a sve to se dešava usred Božićnjeg posta. I on krenuo po mladu u 2 popodne, obično se to odradi ranije u toku dana. Pretpostavljam da SNS nije uspio baš cijelu fejk svadbu da organizuje u tako kratkom roku. A možda i jeste.

No vratimo se na predsjednicu Vlade, ženu koja često ima problem da verbalizuje u glavi formirane rečenice, ali često ima problem i sa formiranjem istih u toj istoj glavi, ma koliko nam ta loša verbalizacija odvlači pažnju od tog problema. Nekoliko je problema sa ovom rečenicom, počev od toga da je premijerka tužna zbog jedne bake a nije tužna zbog toga koliko ljudi godišnje ode iz Srbije, koliko je ljudi ove i prošle godine neopravdano preminulo zbog lošeg rukovođenja krizom izazvanom koronom od strane nje i dva tijela na čijem je ona čelu – Vlade Srbije i Kriznog štaba. Nije ni tužna zbog toga koliko djece i odraslih godišnje umre od lošeg vazduha zbog toga što je naša država i vlast sklopila sto dilova sa đavolom da nam uvale sve moguće prljave tehnologije. Nije ni tužna zbog svih onih seljaka koje na sve moguće načine pritišću da prodaju svoju djedovinu Rio Tintu da bi se od Zapadne Srbije napravilo jedno ogromno jalovište koje će stići da zagadi sve nizvodno čak i do Beograda, gdje ona živi, a vjerovatno i dalje. Ništa od toga ne izaziva tugu predsjednice Vlade, ali baka koja kasni na ručak je razlog za blagu decembarsku depresiju.

Često se predsjednica Vlade spotiče o najosnovniju životnu logiku, o političkom znanju zaista mislim da nema potrebe govoriti u njenom slučaju, nisam ni siguran o čemu bi se tu moglo govoriti. No nešto drugo me kopka. Nisam ja džabe pomenuo ove famozne Izraelce za koje kažu da zapravo kroje sve poteze naše vlasti koje ovi čine u održavanju famoznog rejtinga. Jednostavno mislim da joj je neko morao reći da su ovakve budalaštine (zaista nemam drugi adekvatan izraz za ovakva blamiranja) mogu samo da naštete vlasti. Ovdje je problem taj što vladavina SNS počiva na dva, u ovom slučaju, suprotstavljena postulata, a to su da „nikad nema nazad“ i da se sve mora turirati po principu „brže, jače, bolje“ i takođe ekstremnog populizma gdje se uvijek biraju samo ona rješenja koja su prihvatljiva za većinu, odnosno da ništa ne smije da ugrozi rejting i popularnost SNS, pogotovo njihovog lidera Aleksandra Vučića.

Problem sa ovim ekstremno polarizirajućim pristupom jeste taj što svako mobilisanje sopstvenih snaga jednostavno ima svoj plafon. Zato se pitam, kome je ovaj patetični performans premijerke bio namijenjen? Da li ona misli da je u običnoj cost-benefit analizi ovo dobar potez za nju i njenu stranku? Da li će ovako nešto više naelektrisati glasače SNS-a (koje ima li potrebe dodatno elektrizovati, ako govorimo o ljudima koji su uz SNS srcem i dušom, znači one bake kojima je Vučić najljepši, najpametniji, koji samo radi za Srbiju, koji će da se ubiju ako njemu nešto bude a ne ekipu koja je tu iz interesa) ili će prije iznervirati nekog donekle apatičnog, nezainteresovanog ili uplašenog građanina kome je već pun kufer da ga prave ludim kao što rade već godinama? Po mom mišljenju prostora za dodatnu motivaciju vlastima naklonjenog građanstva nema previše – to su ljudi koji su već progutali priče kako opozicija sprema „linč, silovanje, nasilje“, koji su pročitali u Informeru da je Đilas htio da uveze zaražene vakcine koje ljude pretvaraju u zombije i koji znaju da je dotični ukrao 619 miliona evra, jedna baka koja kasni na ručak neće nešto promijeniti u percepciji. Ali zato one koji ne puše te priče, ovi i ovakvi jadni ispadi mogu samo da dodatno poguraju ka zidu uz koji su već odavno sabijeni svim potezima ove vlasti i što aktivira često pominjan od strane predsjednika „pacov u ćošku“ mentalitet. Ljudima je dosta pritiska, a vladati strahom i pritiskom kada ga stalno povećavate (jer zaboga, ako vlast nešto popusti, narušava se postulat o bezgrešnosti vlasti, što se u očima SNS pokazuje kao fatalna greška i početak raspada, što jeste teza o kojoj možemo diskutovati, ali drugi put) bez mogućnosti ispuštanja viška pare u nekom momentu mora da se okonča, ovako ili onako, no povećanje pritiska samo ubrzava stvari, pitajte fizičara, sociologa ili istoričara, svi će vam potvrditi tu zakonitost.

Dakle, da probam da ispadnem još jednom glup i da prognoziram šta će biti narednih par dana, s jedne strane, SNS i Vučić će gledati da odrade kontrolu štete nekakvim bizarnim „smuti pa prospi“ izmjenama zakona (konkretno, ministar Mali je već najavio nekakve izmjene Zakona o eksproprijaciji, ili što bi botovi rekli „eksplortaciji“) kojima će pokušati da kupe određeno vrijeme, a možda i nešto revidiraju u očigledno već postignutim dogovorima sa multinacikompanijom Rio Tintom, koji, za razliku od političkih faktora sa kojima Aleksandar Vučić trguje, nema baš puno razumijevanja za „idu mi izbori, ako može da me sačekate do prvog“ argumente. Naravno, sve će to biti obilno začinjeno „nije ovo nikakav ustupak uličarima protestantima“ pričom, nego će se stvar spinovati u pravcu „predsjednik Vučić iskazuje razumijevanje za probleme seljaka iz Gornje Nedeljice“. Sa druge strane, sva medijska mašinerija, omiljeno oruđe i oružje ovog režima, biće usmjerena na difamaciju, blaćenje i omalovažavanje protesta, uz klasične pokušaje da se pospiješi razdor unutar vođa protesta i da se dodatno podijeli opozicija.

Naravno, uz sve to ostaje i faktor pendreka kao ultimativno rješenje, no o tome posebno. Danas o babi koja kasni na ručak i terapiju dok se premijerka češlja.

Botovi nadiru

Svak’ ko nije proveo prethodnih 10-15 godina ispod nekog kamena na kakvom vulkanskom ostrvu na kom nema struje i (nedobog nikom) interneta postao je svjestan pojave takozvanih botova – (često) lažnih ili pravih naloga na društvenim mrežama čija je svrha da kreiraju određenu sliku i usmjere mišljenje naivnog čitaoca komentara. Ima botova u mnogim sferama, ali ono na šta ja ciljam ovim tekstom su tzv. politički botovi. Nastavi sa čitanjem „Botovi nadiru“

Par crtica o izborima

Izbori u BiH su bili i prošli. Šta smo mogli da naučimo iz njih?


Iako sam ja generalno protiv toga da se na nivou gradova gradonačelnici biraju odvojeno od skupštinskih odbornika, jer je zaista besmisleno na lokalu dovoditi se u situaciju kohabitacije, ovaj put to razdvajanje izbora je donijelo neke zanimljivosti i poslužiće kao dobar pokazatelj kako bi mogli izgledati izbori 2022. godine, redovni izbori na enitetskom i državnom nivou. Zadržao bih se na primjerima Bijeljine i Banjaluke, jer sam te izbore najviše pratio.


Ovi izbori su bili sudar dva koncepta – koncepta personalnog pristupa politici (gdje su najvažnije ličnosti) nasuprot koncepta nekih principa naše prilično nezrele i slabe političke tradicije. To su principi smjenjivosti vlasti i postojanja institucija, uz još neke principe na koje se ne bih osvrtao u ovom slučaju.


Problem kod personalnog pristupa i potenciranja ličnosti jeste taj što se sve dobro, ali i loše što se dešava u društvu vezuje za određeni lik, određenu osobu. U dobrim vremenima to rezultuje dobrim izbornim rezultatima onog ko vrši vlast, jer on kupi sve zasluge, u lošim vremenima naravno rezultati su nepovoljni. To se dodatno pojačava na lokalnim izborima, pogotovo u slučaju kada se opozicija udruži i zajednički istakne jednog kandidata, te se onda ti izbori pretvore u referendum o onom ko brani poziciju. A svima je poznata ona sportska floskula da je „lakše osvojiti nego odbraniti titulu“. Naravno, na našim prostorima onom ko pretenduje na produžetak svog mandata iz fotelje premijera-predsjednika-gradonačelnika uvijek je lakše, jer su mu dostupni državni resursi koji se veoma često zloupotrebljavaju, što je problem sa kojim se sreću i države i društva sa mnogo razvijenijim institucijama i političkom tradicijom nego što je naše. Funkcionerska kampanja i prisustvo u medijima braniocu titule u startu daju solidnu prednost.


No, kao što rekoh, ovi izbori su specifični jer dolaze u vrijeme pandemije koronavirusa, gdje je došla do izražaja sva nekompetentnost i sav nedostatak institucija i sistema koji u kriznim vremenima pokaže sve svoje pukotine. A bogami dođe i na naplatu. To su vidjeli i na svojoj koži osjetili i Igor Radojičić i Mićo Mićić, iskusni igrači iza kojih je stala najjača stranačka mašinerija u RS, a uz HDZ vjerovatno i u BiH, a to je Savez nezavisnih socijaldemokrata. No očigledno je da su glasači u licima Radojičića i Mićića vidjeli sve ono što ne valja, a to što ne valja je u ovom slučaju imalo lice, lica dosadašnjih gradonačelnika dva najveća grada u RS, Banjaluke i Bijeljine. Dok se poraz Radojičića može, opet sportskim rječnikom rečeno, pravdati snagom protivnika, u njegovom slučaju prepoznatljivog i agresivnog (ovo ne uzeti kao manu, bar ne u kontekstu ove priče) mladog političara Draška Stanivukovića, veoma prisutnog u medijima i na društvenim mrežama, dotle je Mićić poražen od politički anonimnog ljekara iz Bijeljine Ljubiše Petrovića, čija je prepoznatljivost prije ove kampanje bila ravna nuli. Sve to, uz činjenicu da je Mićo Mićić osvojio jedva preko polovine glasova koalicije koja ga je podržala, govori da su ovi izbori bili signal glasača Mićiću da je možda vrijeme da okači kopačke, rukavice, masku, šta god već o klin, da upotrijebim još jednu frazetinu sportskih novinara. Ovakav poraz najpoznatijeg bijeljinskog političara od strane čovjeka za kog se prije 3 mjeseca nije ni znalo, a kamoli sanjalo da može da postane gradonačelnik nam kazuje da glasači u Bijeljini preko nekih principa nisu mogli da pređu. Razloge Mićićevog poraza (ovim ne umanjujem pobjedu gospodina Petrovića, no ipak) treba tražiti u tome što je njegov pakt sa SNSD-om očigledno bio kap koja je prelila čašu, a nakon 15 godina je izgleda i došlo do zamora materijala između Mićića i Bijeljinaca. A možda i ima nešto i u toj infrastrukturi stranke kojoj je Mićić okrenuo leđa i iz koje je otišao. Jednostavno, ljudi su i htjeli da glasaju za stranke koje su stale iza Mićića, ali za samog Mićića nisu. (Nije isključeno i da je u pitanju bio aktivan bojkot g. Mićića od strane članstva tih stranaka.) Jer im je on bio personifikacija onog što nije valjalo ili ne valja u lokalnoj i politici uopšte.


No ne treba ni prenagljivati sa zaključcima da je ovo početak neke plišane revolucije ili kraj režima u RS kao što je to bilo u Crnoj Gori. Oba pobjednika u ova dva grada će se susresti sa većinom iz suprotnih redova a ta kohabitacija, kao što rekoh, posebno je bezvezna na lokalnom nivou. Već smo vidjeli najave, onako iz duše na primjeru Milorada Dodika, kako će se odvijati ta „saradnja“, da će tu biti opstrukcije, ili narodski rečeno, podapinjanja nogu od prve zime. Oba ova gradonačelnika će se pokušati predstaviti kao nekompetentni i nesposobni za funkciju koje su se prihvatili. No, ta opstrukcija je mač sa dvije oštrice.
Uvijek je odgovorniji i gore prolazi onaj koji opstruiše. Destrukcija na kratke staze možda donosi rezultat, ali na duge staze košta uništitelja. A narod u BiH je ovim izborima pokazao da ipak zna da je u njegovim rukama, kroz olovku i izborni listić, ona prava moć, koja se oslobađa kada se pojedinac oslobodi straha. A to je trenutno najveća pouka ovih izbora. (jer je put dalek i broji puno koraka, a ovo je samo prvi od njih).


Još samo jedno – neka niko ne skače na glavu što se tiče 2022. jer je ona daleko, a republički izbori su sasvim druga vrsta utakmice. Tamo će se među velikim igračima nabacivati na volej priče o genocidu, jamama, kostima, ko koga želi da majorizuje, zaštite nacionalnih interesa, oružje, Kina, Rusija, Turska, Iran, uključiće se i vjerske zajednice, mnogo je to lakše kad je priča na državnom nivou. Na lokalnom nivou je mnogo teže prodavati određene teme kao što su nacionalizam i strah od „onog Drugog“. Tako da ovaj rezultat ne treba da zavara opoziciju, mada može da pokaže određene trendove. Kao što je npr. momenat da je u glavnom gradu BiH u jednoj opštini pobijedio kandidat srpske nacionalnosti. Mada je moje mišljenje da je tužno da se ta činjenica mora isticati 2020. godine.

Merkur nad Srbijom

I u medijima ćete naletjeti na opservaciju da je ovaj avgust prilično tanak sa događajima pa se dosta toga u krugovima političkih analitičara, tabloida i ostalih medijskih ekspozitura vrti oko nagađanja ko će biti u novoj vladi, što je obično proljećna zabava. Dok avgustovsko sunce žari asfalt u kombinaciji sa kišama i olujama koje ga spiraju, svi isčekuju tradicionalno famozni prvi septembar i početak nove školske godine. Klasični narativi o „vreloj sindikalnoj jeseni“ i još tradicionalnijim štrajkovima prosvjetara su ove godine poprilično izgubili smisao, jer je zbog korone početak školske godine u potpunom haosu a već se najavljuje nastava sa časovima od 30 minuta što prosvjetarima izbija jedno od glavnih štrajkačkih oruđa za pritisak.

Čak i u ovako siromašnoj ponudi događaja, glavni lik svih naših priča, usisnik sve medijske pažnje upadljivo odsustvuje iz priče o školskoj godini, uvaljujući taj krompir ministru obrazovanja. A taj krompir je sumnjivog kvaliteta – nismo ga još ni ogulili a ne znamo ni koliko je truo ni koliko je isklijao niti koliko će se od te vreće moći iskoristiti i koliko bljutav bi mogao da bude. A to je simptomatično. Kad god Aleksandar Vučić odluči da se nekom temom ne bavi, znajte da je u pitanju tema u kojoj ili nema pozitivnog ishoda ili je on toliko neočekivan da se prvo očekuje veliki belaj, a potom će on, kada njegovi izbrljaju, da se u deus ex machina maniru pojavi i spasi stvar, kao Gandalf sa jahačima Rohana. Ako mislite da je to zato što resor obrazovanja ne spada u njegov domen, ja sam siguran da on to obrazloženje drži u zadnjem džepu u slučaju da ga nekad, negdje, slučajno, van protokola, neko sa nekakvog nezavisnog medija ne priupita zašto se ne oglašava po pitanju toga kako sprovesti jedan od najbitnijih zadataka države svake godine, a to je organizovanje školske godine. Podsjetimo, pričamo o čovjeku koji je svojevremeno najavljivao kako će obići svaki toalet u svakoj školi u Srbiji, ruku na srce, sa pozicije premijera. Ali kao i sa dosta njegovih obećanja, očigledno da mu izdržljivost u ispunjavanju nije jača strana. Sjetimo se i one priče kako će svakog mjeseca primati nezadovoljne građane od 5 ujutro. Nastavi sa čitanjem „Merkur nad Srbijom“

Za šaku dolara

Mislim da svaki tekst u narednih nekoliko mjeseci (a možda i godina) mogu da počnem rečenicom „iako je pandemija korone usisala većinu pažnje“, što je floskula koju sam već upotrijebio u prethodnom tekstu, no u vezi sa današnjom temom je zaista primjenjiva. Već prošle sedmice mi je upala u oko vijest da je procurilo da su u nedavnim obnovljenim sukobima između Jermenije i Azerbejdžana korištene mine nekih naših proizvođača. U međuvremenu NIN se bavio tom temom a meni je ovo dobrodošlo kao šlagvort za temu koja me odavno interesuje, a ovaj tekst će biti neka vrsta mosta između ove vijesti i jedne šire priče koju planiram da obradim sa nekim kolegama.

Šverc oružja, prodaja ispod žita, saradnja sa objema stranama, korupcija, finansijeri stranke – šta tu ima da se ne svidi našoj sadašnjoj eliti? U jednoj epizodi legendarne serije „Mućke“ kad Deka zaglavi u španskom zatvoru i krene priču o tome da je to možda zato što je švercao oružje tokom Španskog građanskog rata – na pitanje „pa ti si švercao oružje tokom rata“ ovaj odgovori „pa rat je najbolje vrijeme za tako nešto – ponuda, potražnja„. Taj mentalni sklop idealno odgovara našem režimu koji je navikao na te vrste pijačarskih trange-frange delbojevskih dilova u kojima je idealan ishod da istu robu prodate višestrukim kupcima i da namagarčite obje strane. To šta će biti sutra, što bi rekla Vivijen Li u „Prohujalo s vihorom“ – o tome ću misliti sutra, sutra je novi dan. Sličan motiv ćete naći u Kurosavinom filmu „Tjelesna straža“ (Yojimbo), koji je nedavno prikazan na RTS-u, i njegovim derivatima poput filma koji ima isti naslov kao ovaj tekst. U svim tim filmovima pratimo i navijamo protagonistu koji balansira između dvije grupe zlikovaca gledajući da orobi oba tabora usput čisteći grad od i jednih i drugih. Naravno, nije potrebno naglašavati koliko je naivno-romansirana takva postavka i uzdanje u pozitivan ishod kada bi neko u stvarnom životu pokušao tu vrstu samurajsko-kaubojskog žongliranja i sprovođenja narodne „svete“ pravde. Nastavi sa čitanjem „Za šaku dolara“