Par crtica o izborima

Izbori u BiH su bili i prošli. Šta smo mogli da naučimo iz njih?


Iako sam ja generalno protiv toga da se na nivou gradova gradonačelnici biraju odvojeno od skupštinskih odbornika, jer je zaista besmisleno na lokalu dovoditi se u situaciju kohabitacije, ovaj put to razdvajanje izbora je donijelo neke zanimljivosti i poslužiće kao dobar pokazatelj kako bi mogli izgledati izbori 2022. godine, redovni izbori na enitetskom i državnom nivou. Zadržao bih se na primjerima Bijeljine i Banjaluke, jer sam te izbore najviše pratio.


Ovi izbori su bili sudar dva koncepta – koncepta personalnog pristupa politici (gdje su najvažnije ličnosti) nasuprot koncepta nekih principa naše prilično nezrele i slabe političke tradicije. To su principi smjenjivosti vlasti i postojanja institucija, uz još neke principe na koje se ne bih osvrtao u ovom slučaju.


Problem kod personalnog pristupa i potenciranja ličnosti jeste taj što se sve dobro, ali i loše što se dešava u društvu vezuje za određeni lik, određenu osobu. U dobrim vremenima to rezultuje dobrim izbornim rezultatima onog ko vrši vlast, jer on kupi sve zasluge, u lošim vremenima naravno rezultati su nepovoljni. To se dodatno pojačava na lokalnim izborima, pogotovo u slučaju kada se opozicija udruži i zajednički istakne jednog kandidata, te se onda ti izbori pretvore u referendum o onom ko brani poziciju. A svima je poznata ona sportska floskula da je „lakše osvojiti nego odbraniti titulu“. Naravno, na našim prostorima onom ko pretenduje na produžetak svog mandata iz fotelje premijera-predsjednika-gradonačelnika uvijek je lakše, jer su mu dostupni državni resursi koji se veoma često zloupotrebljavaju, što je problem sa kojim se sreću i države i društva sa mnogo razvijenijim institucijama i političkom tradicijom nego što je naše. Funkcionerska kampanja i prisustvo u medijima braniocu titule u startu daju solidnu prednost.


No, kao što rekoh, ovi izbori su specifični jer dolaze u vrijeme pandemije koronavirusa, gdje je došla do izražaja sva nekompetentnost i sav nedostatak institucija i sistema koji u kriznim vremenima pokaže sve svoje pukotine. A bogami dođe i na naplatu. To su vidjeli i na svojoj koži osjetili i Igor Radojičić i Mićo Mićić, iskusni igrači iza kojih je stala najjača stranačka mašinerija u RS, a uz HDZ vjerovatno i u BiH, a to je Savez nezavisnih socijaldemokrata. No očigledno je da su glasači u licima Radojičića i Mićića vidjeli sve ono što ne valja, a to što ne valja je u ovom slučaju imalo lice, lica dosadašnjih gradonačelnika dva najveća grada u RS, Banjaluke i Bijeljine. Dok se poraz Radojičića može, opet sportskim rječnikom rečeno, pravdati snagom protivnika, u njegovom slučaju prepoznatljivog i agresivnog (ovo ne uzeti kao manu, bar ne u kontekstu ove priče) mladog političara Draška Stanivukovića, veoma prisutnog u medijima i na društvenim mrežama, dotle je Mićić poražen od politički anonimnog ljekara iz Bijeljine Ljubiše Petrovića, čija je prepoznatljivost prije ove kampanje bila ravna nuli. Sve to, uz činjenicu da je Mićo Mićić osvojio jedva preko polovine glasova koalicije koja ga je podržala, govori da su ovi izbori bili signal glasača Mićiću da je možda vrijeme da okači kopačke, rukavice, masku, šta god već o klin, da upotrijebim još jednu frazetinu sportskih novinara. Ovakav poraz najpoznatijeg bijeljinskog političara od strane čovjeka za kog se prije 3 mjeseca nije ni znalo, a kamoli sanjalo da može da postane gradonačelnik nam kazuje da glasači u Bijeljini preko nekih principa nisu mogli da pređu. Razloge Mićićevog poraza (ovim ne umanjujem pobjedu gospodina Petrovića, no ipak) treba tražiti u tome što je njegov pakt sa SNSD-om očigledno bio kap koja je prelila čašu, a nakon 15 godina je izgleda i došlo do zamora materijala između Mićića i Bijeljinaca. A možda i ima nešto i u toj infrastrukturi stranke kojoj je Mićić okrenuo leđa i iz koje je otišao. Jednostavno, ljudi su i htjeli da glasaju za stranke koje su stale iza Mićića, ali za samog Mićića nisu. (Nije isključeno i da je u pitanju bio aktivan bojkot g. Mićića od strane članstva tih stranaka.) Jer im je on bio personifikacija onog što nije valjalo ili ne valja u lokalnoj i politici uopšte.


No ne treba ni prenagljivati sa zaključcima da je ovo početak neke plišane revolucije ili kraj režima u RS kao što je to bilo u Crnoj Gori. Oba pobjednika u ova dva grada će se susresti sa većinom iz suprotnih redova a ta kohabitacija, kao što rekoh, posebno je bezvezna na lokalnom nivou. Već smo vidjeli najave, onako iz duše na primjeru Milorada Dodika, kako će se odvijati ta „saradnja“, da će tu biti opstrukcije, ili narodski rečeno, podapinjanja nogu od prve zime. Oba ova gradonačelnika će se pokušati predstaviti kao nekompetentni i nesposobni za funkciju koje su se prihvatili. No, ta opstrukcija je mač sa dvije oštrice.
Uvijek je odgovorniji i gore prolazi onaj koji opstruiše. Destrukcija na kratke staze možda donosi rezultat, ali na duge staze košta uništitelja. A narod u BiH je ovim izborima pokazao da ipak zna da je u njegovim rukama, kroz olovku i izborni listić, ona prava moć, koja se oslobađa kada se pojedinac oslobodi straha. A to je trenutno najveća pouka ovih izbora. (jer je put dalek i broji puno koraka, a ovo je samo prvi od njih).


Još samo jedno – neka niko ne skače na glavu što se tiče 2022. jer je ona daleko, a republički izbori su sasvim druga vrsta utakmice. Tamo će se među velikim igračima nabacivati na volej priče o genocidu, jamama, kostima, ko koga želi da majorizuje, zaštite nacionalnih interesa, oružje, Kina, Rusija, Turska, Iran, uključiće se i vjerske zajednice, mnogo je to lakše kad je priča na državnom nivou. Na lokalnom nivou je mnogo teže prodavati određene teme kao što su nacionalizam i strah od „onog Drugog“. Tako da ovaj rezultat ne treba da zavara opoziciju, mada može da pokaže određene trendove. Kao što je npr. momenat da je u glavnom gradu BiH u jednoj opštini pobijedio kandidat srpske nacionalnosti. Mada je moje mišljenje da je tužno da se ta činjenica mora isticati 2020. godine.

Merkur nad Srbijom

I u medijima ćete naletjeti na opservaciju da je ovaj avgust prilično tanak sa događajima pa se dosta toga u krugovima političkih analitičara, tabloida i ostalih medijskih ekspozitura vrti oko nagađanja ko će biti u novoj vladi, što je obično proljećna zabava. Dok avgustovsko sunce žari asfalt u kombinaciji sa kišama i olujama koje ga spiraju, svi isčekuju tradicionalno famozni prvi septembar i početak nove školske godine. Klasični narativi o „vreloj sindikalnoj jeseni“ i još tradicionalnijim štrajkovima prosvjetara su ove godine poprilično izgubili smisao, jer je zbog korone početak školske godine u potpunom haosu a već se najavljuje nastava sa časovima od 30 minuta što prosvjetarima izbija jedno od glavnih štrajkačkih oruđa za pritisak.

Čak i u ovako siromašnoj ponudi događaja, glavni lik svih naših priča, usisnik sve medijske pažnje upadljivo odsustvuje iz priče o školskoj godini, uvaljujući taj krompir ministru obrazovanja. A taj krompir je sumnjivog kvaliteta – nismo ga još ni ogulili a ne znamo ni koliko je truo ni koliko je isklijao niti koliko će se od te vreće moći iskoristiti i koliko bljutav bi mogao da bude. A to je simptomatično. Kad god Aleksandar Vučić odluči da se nekom temom ne bavi, znajte da je u pitanju tema u kojoj ili nema pozitivnog ishoda ili je on toliko neočekivan da se prvo očekuje veliki belaj, a potom će on, kada njegovi izbrljaju, da se u deus ex machina maniru pojavi i spasi stvar, kao Gandalf sa jahačima Rohana. Ako mislite da je to zato što resor obrazovanja ne spada u njegov domen, ja sam siguran da on to obrazloženje drži u zadnjem džepu u slučaju da ga nekad, negdje, slučajno, van protokola, neko sa nekakvog nezavisnog medija ne priupita zašto se ne oglašava po pitanju toga kako sprovesti jedan od najbitnijih zadataka države svake godine, a to je organizovanje školske godine. Podsjetimo, pričamo o čovjeku koji je svojevremeno najavljivao kako će obići svaki toalet u svakoj školi u Srbiji, ruku na srce, sa pozicije premijera. Ali kao i sa dosta njegovih obećanja, očigledno da mu izdržljivost u ispunjavanju nije jača strana. Sjetimo se i one priče kako će svakog mjeseca primati nezadovoljne građane od 5 ujutro. Nastavi sa čitanjem „Merkur nad Srbijom“

Za šaku dolara

Mislim da svaki tekst u narednih nekoliko mjeseci (a možda i godina) mogu da počnem rečenicom „iako je pandemija korone usisala većinu pažnje“, što je floskula koju sam već upotrijebio u prethodnom tekstu, no u vezi sa današnjom temom je zaista primjenjiva. Već prošle sedmice mi je upala u oko vijest da je procurilo da su u nedavnim obnovljenim sukobima između Jermenije i Azerbejdžana korištene mine nekih naših proizvođača. U međuvremenu NIN se bavio tom temom a meni je ovo dobrodošlo kao šlagvort za temu koja me odavno interesuje, a ovaj tekst će biti neka vrsta mosta između ove vijesti i jedne šire priče koju planiram da obradim sa nekim kolegama.

Šverc oružja, prodaja ispod žita, saradnja sa objema stranama, korupcija, finansijeri stranke – šta tu ima da se ne svidi našoj sadašnjoj eliti? U jednoj epizodi legendarne serije „Mućke“ kad Deka zaglavi u španskom zatvoru i krene priču o tome da je to možda zato što je švercao oružje tokom Španskog građanskog rata – na pitanje „pa ti si švercao oružje tokom rata“ ovaj odgovori „pa rat je najbolje vrijeme za tako nešto – ponuda, potražnja„. Taj mentalni sklop idealno odgovara našem režimu koji je navikao na te vrste pijačarskih trange-frange delbojevskih dilova u kojima je idealan ishod da istu robu prodate višestrukim kupcima i da namagarčite obje strane. To šta će biti sutra, što bi rekla Vivijen Li u „Prohujalo s vihorom“ – o tome ću misliti sutra, sutra je novi dan. Sličan motiv ćete naći u Kurosavinom filmu „Tjelesna straža“ (Yojimbo), koji je nedavno prikazan na RTS-u, i njegovim derivatima poput filma koji ima isti naslov kao ovaj tekst. U svim tim filmovima pratimo i navijamo protagonistu koji balansira između dvije grupe zlikovaca gledajući da orobi oba tabora usput čisteći grad od i jednih i drugih. Naravno, nije potrebno naglašavati koliko je naivno-romansirana takva postavka i uzdanje u pozitivan ishod kada bi neko u stvarnom životu pokušao tu vrstu samurajsko-kaubojskog žongliranja i sprovođenja narodne „svete“ pravde. Nastavi sa čitanjem „Za šaku dolara“