Kuknjava i fatalistički pogled na budućnost, takozvano mračenje, je vrlo popularan sport na našim prostorima. Mračnjak uvijek djeluje ozbiljnije, promišljenije i mudrije od onog ko vidi čašu polupunom a ne polupraznom.
Stari štosovi na tu temu otkrivaju našu sklonost ka tom pogledu na svijet – jedan od njih, ja sam ga pročitao u knjizi „A onda je Nojevu barku presrela nuklearna podmornica“ glasi – „Optimista misli da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Pesimista se plaši da je to istina“. Naravno, ova filozofija se koristi kao jedan od načina za držanje poslušnim širokih narodnih masa, stalno potencirajući da su tegobe zemaljskoga života očekivane, prolazne ali da tako treba, a da će se sve to namiriti i vratiti u zagrobnom životu, no nikako da nam neko odatle javi kakvo je tamo stanje, je li baš teku med, mlijeko i rashlađeni Badvajzer koji služe reprezentativke Dominikanske republike u odbojci. Naravno, u svemu tome prednjači najveći religijski kartel na ovim prostorima, koji to zdušno radi u korist svake vlasti evo već vijekovima, a zauzvrat dobija takođe bezvrijedne ovozemaljske šolde. No, nije to samo naša svakodnevnica, ako ne vjerujete meni, pitajte Siorana.
Još je zgodnije ako najavljujete mračne dane sa pozicije osobe koja vrši neku vlast. To je ono što lošiji kladioničari zovu win-win situacija (jer takva situacija u kladionici ne postoji, kuća uvijek dobija). Ako pogodite da stvari idu dođavola, vi ste vidoviti, 
legitimni nasljednik Ljubiše Trgovčevića. Ako se ne desi najgori scenario, to je zato jer ste vi genijalni vođ koji je uspio da iskormilari splav koji vam je povjeren kroz sve klance, da izbjegnete sve hridi i da usput izgubite samo one koji su bili na krajevima plovila, no ploviti se mora, što kaže poslovica. Naravno, šampion toga svega je naš najveći sin svih srpskih naroda i narodnosti, predsjednik i pantokrator AV, a kako se zgodno poklopilo, i sam sklon mračenju i patetisanju preko svake mjere. Kod njega uvijek slijede crni dani, ispred nas je period velikih iskušenja i mjeseci u kojima ćemo se naći pod velikim pritiscima, pa tako i najnovija predviđanja našeg Nostradamusa su u tom tonu – zima će biti oštra i hladna, ljudi će umirati od toga, a Indijanci već dvije godine skupljaju drva. Uz to, ubacio je u jednačinu i nuklearni rat, pošto je on veteran istih, prevalio je bar tri ili četiri preko svojih leđa do sad, pa zna o čemu priča.
Sad, zajebanciju na stranu – predsjednik Srbije je toliko zabrazdio u tu svoju opsesiju da dođe na vlast i ostane na istoj (što je i razumljivo, čovjek od svoje 23. godine samo o tome misli) da on više ne može da izađe iz tog moda razmišljanja koji se zove „rejting i samo rejting“. Iako to njemu više ne treba, jer je na početku novog petogodišnjeg mandata, već deset godina je na vlasti, ima akumuliranu moć koja se bliži onom što su Tito i Miloš Obrenović držali u svojim rukama na vrhuncu svoje moći, on i dalje samo razmišlja o tome šta je dobro za njegov ostanak na vlasti (uz malu dozu lične psihopatologije, no o tome nekom posebnom prilikom). Ako postoji dobar trenutak da počne da se ponaša državnički, bez razmišljanja o tome kako će to rezultirati na njegov rejting, to je sada. Da izađe, umiri narod (a da to ne zvuči kao pretjerano hvalisanje „evo vidite šta smo vam mi obezbijedili) nekim optimističnim riječima, pa po cijenu toga da ga budućnost demantuje, nema veze, makar će narod biti bolje raspoložen i motivisaniji. Ali ne, ekspres lonac mora da radi non-stop, kako propustiti još jednu priliku za win-win situaciju? Biće loše, biće užasno, očajno, no tu sam ja, ako kojim slučajem stvari ispadnu dobro, da pokupim kajmak. Znači, ako je loše, to je jer su za to krivi neki drugi, ako je dobro, to je zbog mene, zapamti to, narode moj! Reče Tata Ibi i ode da pogleda na netu oglase za neki novi, bolji narod.
