Izbori u BiH su zakazani za 2. oktobar 2022. godine. Kampanja ulazi u finalnu, najmučniju fazu – kandidati iskaču iz frižidera, otvorite portal a zaskoče vas fotošopovane face raznih političara i nazovi političara, rastrčali su se na različite strane, pokušavaju se predstaviti kao „obični ljudi“, maze životinje, dijele pare djeci i muzičarima, daruju sportska i rekreativna društva, kuvaju, sviraju, pjevaju, kukaju, mole, prijete… Sad su još i dobri, pošto im trebaju glasovi, već 3. oktobra biće to ista ekipa bahatih i nedostupnih malih bogova koji misle da time što vrše javnu funkciju imaju veća prava ili su bliži bogu od običnih smrtnika. O tom nerazumijevanju funkcije “javnog službenika” nekom drugom prilikom.
Trenutna politička situacija u BiH je onakva kakva je posljednjih 27 godina, od potpisivanja Dejtona – mučna, komplikovana, zategnuta, neprijatna, konfuzna. Pogotovo se ova konfuzija vidi u federalnom dijelu BiH, gdje je pitanje Izbornog zakona i zapravo čitave izborne procedure još od prethodnih izbora u situaciji pat pozicije a bogme je bila i predmet interesovanja i razgovora i na međunarodnom nivou, gdje je Hrvatska pokazivala izuzetnu zainteresovanost za pitanje izbora i reprezentacije hrvatskog naroda u Federaciji. No ostavimo to po strani, hajde da vidimo kakva je situacija u RS, Srbi će reći „boljem dijelu“ a ostatak BiH će reći „manjem entitetu“ BiH.
Djeluje da je nakon 16 godina vlasti raznoraznih koalicija okupljenih oko SNSD i lidera te stranke Milorada Dodika trenutno ta pozicija ugrožena, tj. da je opstanak na vlasti upitan – naravno to rezultat ne toliko dobrog djelovanja opozicije (iako ta ista opozicija je uspjela da otme od SNSD dva najveća grada u RS, Banja Luku i Bijeljinu) koliko zaista očajne vlasti i još očajnijih rezultata iste u prethodnih nekoliko mandata, koja RS iznad vode održava uz pomoć rasprodaje državne imovine (popularne privatizacije) i pomoći Srbije. Milorad Dodik je svoju sudbinu vezao uz imena Aleksandra Vučića i Vladimira Putina, pokušavajući da se predstavi kao ekskluzivni reprezent ovog dvojca. Dok je sa Putinom uspio da izboksuje viđenje u trajanju od 5 minuta taman dok je Putin proglašavao mobilizaciju, mora se priznati da je u dosadašnjem toku kampanje upadljiv izostanak eksplicitne podrške Vučića i pratećeg mu SNS-a skupovima SNSD-a, do sad je Vučić makar slao emisare u vidu drugog ešelona vođstva svoje stranke na skupove SNSD-a, a sad sem prilično tankog državnog skupa u Bijeljini gdje smo mogli da ih vidimo zajedno ne vidimo neku podršku Beograda Dodiku. Da li je to nalog iz nekih udaljenih zemalja, vidjeće se u narednim danima.
Sa druge strane, problem Dodika jeste što je od stranke stvorio jednu kastu tajkuna i profitera koji su potpuno odvojeni od naroda, a to se vidi po tome ko mu je reprezent npr. u Bijeljini. Jedan od njih je svojevremeno bio u drugoj stranci, a čuvena „afera papak“ je tom istom lokalnom tajkunu ostavila taj sočni nadimak (riječ je o procurjelom snimku Željke Cvijanović koja govori o kupovini dva „papka“, poslanika koji su u međuvremenu promijenili dres i omogućili opstanak na vlasti Dodiku). Ogromna finansijska moć koju ta ekipa posjeduje ne garantuje da će se ijedan izborni rezultat moći održati, jer ako su već prošle određene kupovine poslanika, sa u međuvremenu nagomilanim bogatstvom, ko može da garantuje da SNSD neće sebi kupiti i neku narednu većinu u parlamentu?
Drugi je problem personalizacija politike i tu će je zapravo i ono što je dvosjekli mač i opasnost za Milorada Dodika, nesumnjivo najbitniju političku figuru u RS od rata naovamo. Ukoliko Dodik lično izgubi izbore za predsjednika RS, tu pomoći nema, jednostavno tu nema „kupovine poslanika“ a sa druge strane, za nekoga ko se, kopirajući Aleksandra Vučića, pokušava predstaviti kao i otac i majka srpskog naroda u RS, onog koji dijeli pare, podiže penzije, odobrava upis na fakultet, dijeli subvencije, određuje poticaje za poljoprivredu, gradi elektrane, ako taj neko ne može da pobijedi na izborima gdje zalaže svoje ime, kakvu će snagu on nositi poslije takvog udarca?
Problem politike u BiH, a pogotovo u RS, jeste taj pretpolitički koncept personalnog pristupa, od kog stranke u RS ne da ne bježe, već se time i ponose. Pojam politike, da ne kažem programa, među strankama i pokretima u RS, maltene i da ne postoji. Sve se svodi na neka opšta mjesta „zaštite nacionalnih interesa“, „odbrane RS“, „borbe za bolji život“, „borbe protiv korupcije“, „brige za mlade“ i ostalih tlapnji koje su na ovim prostorima prisutne u ušima svih već decenijama. Sa druge strane, sva politika se svodi na regrutaciju i princip „glasajte za nas jer smo mi bolji od onih drugih“ i „pogledajte ko je sve uz nas“. Jedini princip po kome birač može da razlikuje političke opcije koje su mu ponuđene su lica koja predstavljaju te stranke. Zato svi odreda regrutuju poznata lica poput biznismena, ljekara, nastavnog osoblja, a ako mogu da se ogrebu i od koju poznatu ličnost iz oblasti sporta ili umjetnosti, makar i za podršku, odlično, neće da se baci. Takvo shvatanje politike jednostavno je odraz političke nezrelosti, povratak u pretpolitičko doba, gdje je lokalni feudalac bio predstavnik svih, gdje je od njegove ličnosti zavisilo da li ćete prilikom odlaska i ljubljenja njegove čizme dobiti po koji dukat, mrvu ili deset po leđima ili turu. U skladu sa tom orijentacijom i hrljenjem u to feudalno doba, takvi su nam i rezultati, da možemo otprilike parirati rezultatima ovih prostora sa prelaza iz XVI u XVII vijek, kad su ovim prostorima vladali Turci, a mi izvozili nešto malo drvne građe i stoke. Čak ni stoke više nema, bar ne ove za prodaju (ove što se prodaju na izborima ne računam), a i struktura ekonomije nam je takva. Da nema ovih par elektrana što su zaostale iz vremena mrskog nam Tita, vjerovatno bismo se još ekspresnije vratili u mrak srednjeg vijeka. A mrak je kako god okreneš, sa strujom ili bez nje.
