Svi naši Iznogudi

Uvijek tekst treba početi nekakvom referencom, po mogućnosti iz popularne kulture, da se čitalac malo odobrovolji i da se aktiviraju hormoni sreće izazvani nostalgijom.

Ako ste mojih godina ili tu negdje, vjerovatno se sjećate jednog od zanimljivijih stripova iz Politikinog zabavnika sa kraja osamdesetih i početka devedesetih, doduše moguće je da je izlazio u Zabavniku i u drugim periodima, no ja sam Zabavnik najaktvnije čitao u tom periodu. Govorim o Iznogudu (dugo vremena mi je trebalo da skapiram da je to zbijen izgovor „he is no good“ fraze na engleskom, plus na nekom dodatno iskvarenom francuskom akcentu), velikom veziru koji uporno pokušava da postane kalif umjesto kalifa u Bagdadu, nekada davno kad je u Bagdadu stolovao nosilac najviše titule u islamskom svijetu. Kreacija scenarite Gosinija (napisao i osmislio između ostalog i Asteriksa i Taličnog Toma) i Tabarija je splet dogodovština malog prgavog vezira i njegovog dobrodušnog sluge u kome naslovnom liku stalno izmiče titula koju drži još veća dobričina Harun el Prašid, začinjena sjajnim humorom ali i porukom da se biti zloća ne isplati.

Zašto sad pominjem Iznoguda, kad ja uglavnom pišem o politici ili treš muzici? I koja je to referenca, na šta tačno? Strpljenja, samo strpljenja.

U nedjelju 3. aprila 2022. u Srbiji se održavaju izbori. Neki redovni (predsjednički i za skupštinu Grada Beograda) a bogme neki i vanredni (potpuno obesmišljeni parlamentarni nakon onog cirkusa u junu 2020.) Izbori kao izbori, sto tema, sto čuda, ja sam u svojim podkastima već sve rekao da datu temu, a iskreno ovi izbori dolaze usred ukrajinsko-ruske krize, sukoba, rata, agresije, kako god to da želite da nazovete. Uglavnom, izbori su prilično ispod radara no evidentna je sada već standardna agresivnost vladajućeg režima u pogledu navlačenja i javnog paradiranja što većom podrškom svih mogućih faktora koji bi mogli da izvuku na glasanje makar i jedan novi glas sem onih koji se već pišu u koloni takozvanih sigurnih glasova. Od skupova, kojih doduše nije bilo toliko na masovnom nivou niti na otvorenom, vjerovatno zbog tajminga, preko sad već legendarnih gostovanja jedinog lica koje predstavlja ovu vlast, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u svim emisijama svakog tipa – jedino ga ja mislim nismo gledali u kulinarskim emisijama ili nekom studiju poslije neke utakmice, ali polako, biće još izbora. Tu su već i svima dosadni kilometarski spiskovi „poznatih ličnosti“ koje „podržavaju težak rad i pravac u kome se kreće Srbija“ a gdje možemo vidjeti bukvalno sve, od akademika do estradnjaka sa Ibarske magistrale.

No pošto je meni jedna od oblasti zanimanja i odnos Srba iz Bosne tj. Republike Srpske i Srbije, ovaj put u pogledu ove podrške imamo i novinu – svi, ali bukvalno svi politički faktori Srba iz Republike Srpske su otvoreno dali podršku dosadašnjem režimu u Srbiji, što je po meni problematično iz bar nekoliko razloga, a koje ću ovdje probati da obrazložim. A dolazimo i do Iznoguda.

Da prvo probam da odgonetnem zašto su se sada odjednom svi probudili iz drijemeža i bavljenja lokalnim temama da bi se potpuno nepozvani izjasnili o izborima u susjednoj državi. Ako pratite medije i aktivnosti državnog vrha Srbije onoliko zaludno detaljno koliko to ja radim, možete primjetiti upadljiv izostanak „brata Mileta“ kako je svojevremeno Milorada Dodika volio da oslovljava Aleksandar Vučić. Do prije koji mjesec ili godinu, „Mile“ je bio redovan na događajima koji sa Bosnom i Hercegovinom čijeg je on predsjedništva član imaju veze koliko i ja sa dešavanjima u CERN-u, evropskom centru za nuklearna istraživanja. „Mile“ je otvarao put kroz Grdeličku klisuru (koja je geografski dalja od Bosne i Hercegovine nego što je Bihać od Bijeljine), držao govor na otkrivanju spomenika Stefanu Nemanji na Savskom trgu, objavljivao nekakve zajedničke deklaracije o ugroženosti srpskog jezika i slično, a svako malo su bili organizovani nekakvi zajednički sastanci i sjednice vlasti Republike Srbije i Republike Srpske, gdje je „Mile“ takođe bio jedan od hedlajnera ma koliko je to zapravo bilo nespojivo sa njegovom zvaničnom funkcijom.

„Miletov“ pad u nemilost Aleksandra Vučića jeste evidentan, i vjerovatno ima veze sa nekoliko faktora. Po čaršiji kruže abrovi, da ne kažem da bruji bruji čaršija da je tikva pukla odavno, i da tu ima i nekih ličnih animoziteta (ne treba zaboraviti šta je Milorad Dodik pričao za naprednjake dok je u Srbiji na vlasti bio Boris Tadić kao čelnik Demokratske stranke), iako ti animoziteti nisu nikad sprečavali zajedničke poslove i posliće, no po meni, tri su velika događaja koja utiču na to da se Vučiću više ne toleriše odnosno ne isplati da „Mileta“ vodi sa sobom onako kako smo do sada navikli – prvi je promjena vlasti u Njemačkoj gdje su na čelo te države došli neki drugi ljudi koji se ne zovu Angela Merkel, a dodatni otežavajući faktor jeste što su za spoljnu politiku zaduženi Zeleni. Na stranu što je to „Miletova“ najneomiljenija boja, Zeleni su po pitanju stabilokratije malo drugačijih stanovišta od bivše vlasti, odnosno CDU i Angele Merkel, a očigledno da u njihovim redovima ima i ljudi sa ovih prostora koji ne gledaju blagonaklono na konstantne pokušaje destabilizacije i dodatnog urnisanja funkcionalnosti Bosne i Hercegovine, čija je funkcionalnost sama po sebi vrlo upitna.

Drugi faktor jeste ta čuvena bliskost Milorada Dodika sa Kremljom, uprkos aferi „Ikona“. Ako izuzmemo Aleksandra Lukašenka, predsjednika i vožda Bjelorusije, Milorad Dodik, iako nema tu spoljnopolitičku težinu kao dotični jer ne vlada međunarodno priznatom državom, jedini je otvoreno stao na rusku stranu od svih evropskih političara koji nisu neke opskurne pojave poput recimo Miše Vacića. Samo slijepcu nije jasno da je Aleksandar Vučić već odabrao stranu i da čeka da prođu izbori i da moli boga da se ove ratne sjekire što prije zakopaju da ne bi morao da se javno autuje uz nekakve sankcije Rusiji, u međuvremenu pokušavajući da balansiranjem izvuče što je više moguće ćara ili da minimalizuje štetu po Srbiju, no veliko je pitanje koliko će to dugo moći da radi. Za to vrijeme Milorad Dodik se kladi na pogrešnog konja, makar iz vizure međunarodne pozicije, ali njemu međunarodna pozicija nikad i nije bila bitna, sve dok on ima svoj atar u kome može da se igra. Ali taj atar mu je sve manje komotan, i sve je manje adresa na koje on može da zakuca.

Treći činilac jeste da u Beograd uskoro stiže, a možda je već i stigao Kristofer Hil, novi američki ambasador ali poznato staro lice na ovim prostorima. Kristofer Hil je u svom obraćanju Senatu prilikom njegove nominacije rekao da će mu fokus biti na regionalnoj stabilnosti i da će sarađivati sa Gabrijelom Eskobarom na tome, a s obzirom na to da dolazi u Beograd, ne treba biti previše pametan pa zaključiti kako to misli da utiče na smirivanje tenzija u regionu. Njegovi prethodnici nisu se baš proslavili nekakvim angažmanom, više su tu bili turistički i usputno, dok se vađenje Hila iz penzije smatra za ozbiljan potez američkog establišmenta po pitanju prisustva na Zapadnom Balkanu. Bumo vidli.

I otkud sad ovoliki uvod i gdje je tu Iznogud? Evo nas, stižemo do toga.

Dakle, jasno je da je politička karijera Milorada „Mileta“ Dodika prošla svoj zenit. Da li je u padu, možemo diskutovati o tome. Da li je njegov pad blizu ili daleko – ne usuđujem se prognozirati. Ali, da mu ne cvjetaju ruže, pa ne cvjetaju, ali on ionako izgleda kao da bi radije uzgajao nekakav kupus ili glamočki krompir a ne ruže, nije to taj senzibilitet. To su namirisali i lokalni srpski političar(čić)i u usponu, koji bi da se nametnu faktoru za kog očigledno smatraju da će aminovati svaku buduću vlast u RS i bez čije će se pomoći teško moći popeti na Olimp. Tako da su svi ti mali Iznogudi potrčali da se kandiduju da budu Mile umjesto Mileta, odnosno kalifi umjesto kalifa. Samo što bi u skladu sa veličinom RS prikladnija titula umjesto kalifa bila neki subaša ili kadija. Nego, zašto je ovo pogrešno?

Kao prvo, miješanje u izbore u drugoj državi je uvijek no-no, to je stvar političke kulture. Svi koji pretenduju da nekada budu vlast moraju uvijek tokom svog političkog bitisanja da se ponašaju tako kao da i sada vrše vlast – a to je da se u tim međudržavnim relacijama ponašaju državnički. Kakvu poruku šalju opozicionari u Republici Srpskoj podržavanjem jedne opcije u Srbiji? Da ona druga neće raditi na dobrim međusobnim odnosima? Šta ćemo ako se vlast u Srbiji nekada promijeni? Hoće li onda ta nova vlast sa punim pravom spočitati političarima iz RS podržavanje suprotne opcije? Ovakvim svrstavanjem uz jednu opciju u Srbiji opozicija u RS je upala u onu istu zamku dijeljenja naroda koju odavno eksploatišu i SNS i SNSD, uz poistovjećivanje države sa vlašću, odnosno političkom opcijom koja vrši tu vlast. „Mi smo Srbija“ odnosno „Mi smo Republika Srpska“ a svi ostali su šta? Namibija? Novi Zeland? (kamo sreće) Kolumbija? (prije da će biti to) Ovakav pucanj u sopstvenu nogu govori o izuzetnoj političkoj kratkovidosti političara u RS koji su se opredijelili za personalni princip umjesto za principjelnost u politici, jer su bukvalno upali u rezon i mašinu koja njih drobi sve ove godine, a to je da je samo onaj ko je na vlasti dobar za državu i on nju predstavlja, a da su svi ostali, pa i opozicija, loši i zapravo predstavljaju nekakav ostatak i otpad. Smisao države i vlasti (za koju bi ispravnije bilo reći ono „administracija“) jeste da je ona predstavnik suvereniteta naroda, i nikoga drugog, ali u našem pretpolitičkom društvu očigledno je i profesionalnim političarima to teško razlučiti, da su oni dobili neka ovlašćenja od naroda, a ne da su dati od boga da vladaju (obratiti pažnju na ovaj termin, vladaju!) narodom.

Drugi problem je taj što je ta vrsta ponašanja izuzetno jadna i govori o stanju opozicije u RS. Zaboga, pa taj isti Vučić je toliko godinama podržavao Milorada Dodika, koristio sve svoje medijske resurse da ga prikaže kao svog „zamjenika“ predsjednika „srpskog sveta“, te notorne budalaste izmišljotine čiji je portparol Aleksandar Vulin (ne mogu da zamislim da je on i kreator te lokalne patetične verzije „ruskog svijeta“), da je dizao vidljivost Miloradu Dodiku, da ne pričam o zajedničkim poduhvatima tipa Galens, Integral, Prointer i slični? I onda opozicija u RS podržava glavnog pajtosa svog glavnog političkog protivnika, pa makar on bio i predsjednik Srbije lično? Pa ima li bilo ko naznaku kičme u toj grupi građana? Kada dođu izbori u RS, a onda Vučić, ako ne lično, pošalje Brnabićku ili Vulina ili nekog Đukanovića na skupove SNSD-a, neka mi se jave opozicionari iz RS da mi kažu kako se osjećaju, mada već naslućujem kojim epitetima će se to moći opisati.

Treće jeste što je podrška konkretno ovoj vlasti u Srbiji podrška vlasti koja nekom magijom možda i izgleda privlačno ljudima koji žive van Srbije, ali to je režim koji na duge staze uništava Srbiju kako to nijedna prethodna vlast nije radila i čije će posljedice biti, bojim se, fatalne za Srbiju a time i za sav srpski narod. Tolika količina korupcije i kriminalizacije na jednom mjestu nije viđena odavno, i svako ko to podržava zaista mora da se zapita kakvu to budućnost želi za srpski narod. Džabe svi putevi i infrastrukturni koruptivni poduhvati kada ova država zakazuje na glavnom planu, a to je potpuni demografski kolaps koji će vjerovatno dobiti ubrzanje kako budu popuštale ukrajinska i kovid kriza. Biti na strani takve vlasti je veće nepočinstvo od svega ostalog i ne može se pravdati bilo kakvom bitkom za glasove, podršku ili vlast. Iz daleka, iz inostranstva, kad se čovjek izmakne od malignog uticaja srpskih provladinih medija tek bi trebalo da bude jasno realno stanje ali i ta distanca da se u ovakve stvari ne treba miješati.

No, pošto su političari ljudi sa posebnom vrstom poremećaja, koji se manifestuje odsustvom obraza ili zadebljanjem istog, svaku njihovu izjavu i oni tretiraju kao nešto čega se niko neće sjećati za tri dana. Ova podrška je data, notirano je to u svesčicama čuvenih koordinatora SNS-a, a ako i dođe do promjene vlasti u Srbiji, ne treba se uzbuđivati. Pogledajte samo šta se dešava sa svim silnim evropskim političarima koji su u Vladimiru Putinu vidjeli velikog vođu, čuvara pravih vrijednosti i nekog ko će prevaspitati dekadentni Zapad – svi oni koji su zaljubljeno gledali u njega sada su prvi u redu da bace kamen i opljunu po bivšem idolu. To neka bude nauk i našim lokalnim političarima – pazite koga hvalite, a još se više pazite onih koji vas neumjereno hvale.

I čitajte Iznoguda.

Autor: predumisljanje

Lični blog sa razmišljanjima na temu politike, društva, istorije, Japana, sporta, filozofije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.