Prije nego li su se na našim prostorima pojavile mange, anime filmovi, video igre, Sega, Capcom, Nintendo, a bogme i Micubiši Lanseri, Honde Sivik i Tojote Korole, a u mom životu i prije knjiga o samurajima i istoriji Japana, bijaše japanska kinematografija kao prva tačka kontakta sa japanskom kulturom i Japanom uopšte. Čudna, onostrana, tvrda, sirova, nepoznata, na momente odbojna a uglavnom višestruko privlačna, van šablona, drugačija.
Moj prvi dodir sa tom kulturom bijaše preko filmova, i to onih baš baš klasika. Zauvijek ću zahvalan ćaletu (pored svih drugih stvari) što me je navukao na te prve udice u vidu titana poput „Sedam samuraja“ ili „Rašomona“ kojeg dugo vremena poslije toga nisam razumio baš najbolje. Ali tu mi je pored tih Kurosavinih gromada ubacio crva u vidu filma „Harakiri“ iz kojeg je naravno potegao najpoznatiju i najmučniju scenu, onu na kojoj i stoji taj film, onu iz samog naziva. I tu nije bilo do tad prepoznatljivog lica Tošira Mifunea, onog koji je mogao da glumi u svakom filmu svake svjetske kinematografije, japanske face i frajera koji je dominirao svakom scenom, ali je temelj koji je nosio tu filmčinu bila jedna druga facetina, čovjek o kome je ovaj tekst, Tacuja Nakadai – poslije svih ovih godina, koliko god volio Mifunea, ne bih smio da javno izreknem ko je od ovog veličanstvenog dvojca najveći japanski glumac svih vremena. Ako japanski religiozni kanoni dozvoljavaju dvovlašće, neka bude da su ta dvojica dva stuba na kojima stoji torii kapija u koju se ulazi u panteon bogova japanskog filma. Neka vas oni dočekaju. Koliko je Mifune bio luda kometa koja je pržila i spržila sve oko sebe, toliko je Nakadai bio svijeća koji je čuvala plamen još dugo dugo i omogućavala ljudima da upijaju tu svjetlost i emociju koju je ta kinematografija isijavala decenijama. Što se mene tiče, samo ću reći da su i Mifune i Nakadai u mom svijetu u top 5 a možda i u top 3 glumca svih vremena, svih era, svih prostora, svih kinematografija. Mifune se već bio pridružio precima kada sam ja počeo da gledam japanske filmove, a Nakadai je bio neko ko je sve to vrijeme bio živ, aktivan, vitalan, dobrodržeći, čovjek koja ljepota nije napuštala ni u devedesetim, nekako neko za koga se zaista mislilo da će nadživjeti sve i da ne može otići i da je otjelotvorenje tog ideala vječnog života (da znam da je ovo baš patetično, no ovaj odlazak me baš lično pogodio). Mislim čovjek je planirao da snima nešto ovih dana, izgledao je super, ne samo za svoje godine, ovo je malo udarac i na onaj strah u nama, podsjetnik da smo svi prolazni.
U to ime, kroz meni najdraže filmove koje je snimio Nakadai probaću da provučem malo i svoju priču kako sam zavolio i doživljavao te filmove i koliko veliki glumac je bio Nakadai Tacuja.
Nije da je raspored bitan, ali ajde recimo da se ide ka sve većim i većim filmovima, po meni. Uz napomenu da je mimo ovih meni dragih favorita Nakadai iznio i filmove poput Onimasa (1982), Hachiko Monogatari (1987), Jigokuhen (1969) ili The face of another (1966) – donosim engleske nazive jer ćete ih tako najlakše naći na internetu. Svaki od ovih filmova je za preporuku.
The human condition (1959-1961)
Jedini nesamurajac na ovoj listi, prva velika (glavna uloga), početak vrhunaca saradnje sa Masakijem Kobajašijem (iako je Nakadai i prije ovoga glumio kod njega u jednoj mračnoj poslijeratnoj skoro pa noar drami Crna rijeka, gdje glumi lokalnog dripca i krimosa Džoa), ovo je ultimativna antiratna trilogija u kojoj možete deset sati uživati u bravurama tada dvadesetineštogodišnjaka Nakadaija i prisustvovati rađanju glumačke veličine. Nije ovo film, tj. nisu ovo filmovi za svakoga, teško je to za gledati, pitanja koja se postavljaju još su teža, ali je ovo svakako jedan od najozbiljnijih filmova (stalno se referišem na ovo kao na jedan film, iako su u pitanju tri) japanske kinematografije – vrijedi svakog uloženog minuta.
Samurai Rebellion (1967)
Ovaj film je svakako u top 5, možda je niže na listi iz prostog razloga što Nakadai nije glavni lik, već je može se slobodno reći u drugom planu – ipak ovdje glavninu nosi Mifune, a ovaj film je najnabijeniji dinamikom između njih dvojice. Mifune glumi glavu porodice koji se u nekom momentu probudi iz jedne uljuljkanosti i podređene uloge u svom domu i porodici i usprotivi se nepravdi koja dolazi od strane gospodara, dok je Nakadai njegov najbolji drugar koji je kao i on majstor mačevanja ali je i jedan hladan lik koji je nekakav stoik, cinik i nihilista koji ni sam nije siguran zašto se drži tih samurajskih kodeksa, ali ih se drži, što rezultuje jednom od najlegendarnijih samurajskih bitaka na kraju filma – kao što rekoh, nije ovo najveća rola Tacuje Nakadaija, ali jeste jedan od najboljih njegovih filmova. Naravno, režiser je Kobajaši, tako da ni tu nema greške.
The sword of doom (1966)
E ovdje se već ide u mesinu, ovo je u svakom vidu te riječi ludilo od filma, a Nakadai glumi jednu (moralnu) olupinu od samuraja čiji put i otklizavanje u ludilo pratimo tokom filma. Film je mračan, mučan, pun neočekivanih obrta, intenzivan i na momente izuzetno težak za gledanje, a Nakadaijeva gluma je jedan od njegovih vrhunaca, to kako on donosi posrnuće u ludilo je masterklas iz glume. Ovo je jedan od rijetkih filmova gdje Mifune ustupa glavnu scenu nekom drugom, ovdje to čini Nakadaiju, sa potpunim pravom, jer će vas scene njegovog lica sa kraja filma proganjati dugo dugo.
Kagemusha (1980)
Ovdje u ovoj saradnji sa velikim Kurosavom Nakadai svoju glumu penje na jedan još viši nivo, izvodi nešto što se rijetko vidjelo u istoriji kinematografije – glumi (meni jednog od omiljenih likova iz japanske istorije) Tigra iz Kaija, daimjoa Takedu Šingena I NJEGOVOG DVOJNIKA (što je i prevod naslova ovog filma). Dakle Nakadai glumi dva lika koji su fizički isti, i zapravo je li, ovaj dvojnik je i angažovan zato što liči na originala, ali vas Nakadai nikad ne dovodi u sumnju kog od dvojca u tom trenutku glumi, iako su u pitanju neviđeno suptilne nijanse. Pred kraj filma on to dodatno zaoštrava jer se dvojnik nakon smrti originala sve teže oslobađa maske originala što dovodi do određene vrste deluzija (Nakadai kao da se specijalizovao za uloge ljudi koji igraju na ivici ili preko ivice ludila), ali sve vrijeme vi njemu vjerujete da on preživljava tu dramu dvojnika koji se previše isprimao na sopstvenu imitaciju. Vanvremenska uloga, nivo iznijansiranosti je među samim vrhuncima glumačkog umijeća u istoriji kinematografije.
Ran (1985)
Ako je Nakadai u Maču sudbine glumio propadanje u ludilo, a čega se dotakao i u Kagemuši, šta tek reći za ulogu u Kurosavinom epu Ran (što bi se moglo prevesti kao Haos), jednom od najvećih japanskih filmova (možda i najvećem u smislu epike, univerzalnosti tema, raskošnosti scena i čistom vizuelnom doživljaju)? Kurosavino čitanje Kralja Lira u japanskom ključu i ulogu poludjelog kralja odnosno daimjoa u tom trenutku mogao je da iznese samo Nakadai. Pola filma on provodi u vrljanju i vrludanju u svom ludilu pod teškom maskom iz vremena No drame, izazivajući užas kod gledaoca. Nikada ludilo ni u jednom filmu nije izgledalo veličanstvenije. Svaki frejm tog filma, pogotovo oni sa Nakadaijem u kadru, mogu da predstavljaju poster ili sliku za zid ili kakav muzej.
Harakiri (1962)
Za ovaj film sam Nakadai je rekao da je u njemu njegova najbolja uloga, pa ko sam ja da nešto dodam tome, ali evo da probam samo kroz par detalja. Naravno, u pitanju je Kobajaši kao režiser, čovjek koji je iz (mladog) Nakadaija izvlačio najbolje – kada je ovaj film izašao Nakadai je imao samo 30 godina! Na stranu što je ovo po meni savršen film, od kadriranja, glume, ritma, završnice, kamere, montaže, zvuka, tema i ideja koje donosi, a kao što rekoh, ima i jednu od najmučnijih scena (ne eksplicitno prikazanu – e to je majstorluk). Ako ste gledali film, guglali, vjerovatno će vam pred oči izaći jedna od onih scena gdje Nakadai izgleda narogušeno, osvetoljubivo, fokusirano, moćno i to je ok, ali po meni njegove najbolje scene su one kada on priča kao prazan čovjek, neko ko je sve izgubio, kada gleda kroz sagovornika i iznosi svoju priču, slomljen – da ponovim – čovjek je ovdje imao manje od 30 godina kad je iznio ovu ulogu.
I zato je on jedan od najvećih glumaca svih vremena. Stoga, 永遠の安らぎを Nakadai san, što bi kod nas rekli – imao se rašta i roditi. Častite sebe (ponovnim) gledanjem nekog od ovih filmova.
