Mnogo je toga u igri, mnogo je toga stavljeno na kocku u srpskom društvu već mjesecima, pa i godinama, ali je naravno kulminiralo od pada notorne nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine. Sukobi se vode na različitim nivoima. Rekao bih da se iz jednog osnovnog čvorišta granaju na dva potpuno različita pola. Osnovni nivo je sukob sa jedne strane građana koji osjećaju da društvo ide u pogrešnom pravcu i smjeru, da su obespravljeni, da je država oduzeta (odnosno zarobljena, kako bi to rekli teoretičari), da je nepravda i nejednakost pred zakonom na svakom koraku, a sa druge strane odrođene i odnarođene elite koja je potpuno pogubila konce i osnovne vrijednosti koje se tiču vođenja države, društva, onog što se zove res publica (javna stvar). Da se ne lažemo, nikad tu nije ni bilo vrijednosti, ali je poznata tendencija da se nakon dugog boravka i konzumiranja vlasti u jednom trenutku nosioci tih funkcija počnu poistovjećivati sa tim funkcijama, i na kraju krajeva sa državom. Ne moramo dalje ići od onih ispraznih formulacija glavešina režima poput „nećemo vam dati Srbiju“, „nećete ponižavati Srbiju“, „oni koji žele da vide Srbiju na kolenima“ do one još besmislenije „Pobediće Srbija“. Koga će pobijediti izranavljena Srbija? Svoje građane?
No nešto drugo upada u oči, pogotovo u posljednje vrijeme. Kao što rekoh, ovaj sukob se sada krenuo granati u dva pravca, jedan potpuno prizeman, bazičan i neki bi rekli jedini preostali nivo i front na kom ova vlast može da zabilježi neku „pobjedu“ (opet pitam nad kim?) a to je ovaj nivo uličnih tuča i ogoljene fizičke sile koja čak ne poštuje ni neke kodekse fer borbe kakvi su se svojevremeno pripisivali „vitezovima asfalta“ iz čijeg miljea većina učesnika jedne strane i dolazi. Dakle sa te strane imamo grupu u kojoj mislim da je ako ne kompletno 100%, onda bar 95% svih siledžija, batinaša, kriminalaca, zatvorenika, osuđenih nasilnika države Srbije koji iz ko zna kojih razloga (obećanja u vidu para, ukidanja izvršenja zatvorske kazne, odustanka od krivičnog gonjenja, droga raznih vrsta) štite režim u fazi truljenja i raspada a sa druge strane opštu populaciju Srbije u kojoj ima svih društvenih grupa, ravnopravno zastupljenih, od žena, starije populacije, omladine, roditelja, samaca, ali reklo bi se ljudi kojima fizička borba nije primarno zanimanje u životu. I na sve to, opet je ta borba odnosno utakmica neravnopravna i to u korist onih koji su nominalno jači, jer je sudija navijač jedne strane a VAR soba ako i radi, neke stvari jednostavno odlučuje da previdi. Govorim naravno o policijsko-pravosudnom aparatu, policiji koja kad bude zasuta kamenicama, flašama smrznute vode, topovskim udarima i pirotehnikom krene u juriš ali na suprotnu stranu, da dodatno mlati one koji su bili meta napada te iste pirotehnike. Ako im se usprotivite, ide krivična prijava za ometanje službenog lica. Dakle, ova vlast hoće da se bije, ali ni to neće „na ferku“ što je daleko od nekog mačo “dete ulice i navijačke šipke” imidža na koji se loži i glavni inicijator svega. Pritom koriste sve moguće prljave taktike, od korištenja vozila hitne pomoći za prevoz sopstvenih aktivista, za doturanje opreme za fizički obračun, pa preko korištenja statusa „štićenih lica“ da se u priču uvuku dodatne snage bezbjednosti poput famoznih „razbacaćemo ih za 6-7 sekundi“ Kobri. I ni to nije dovoljno.
A kad smo već kod Kobri, dolazimo do drugog nivoa borbe koji je u neku ruku potpuno apstraktan, jer se vodi na jednom fenomenološkom odnosno epistemološkom nivou. Da skratim i prestanem da se frljam filozofskim terminima, ova borba se svodi na to da se mi trenutno raspravljamo o tome da li možemo vjerovati sopstvenim očima, sopstvenim ušima i sopstvenom mozgu, oko pitanja šta je istina, šta postoji a šta ne i da li smo uopšte kadri da saznamo istinu. Predstavnici uglavnom jedne strane, režima (neko bi rekao “moderni skeptici”), nas konstantno bombarduju izjavama koje bi u normalnim okolnostima zahtijevale hitan, ekspresan neurološki i psihijatrijski pregled onog ko to izjavljuje, poput onih da su „mirni građani stali u odbranu svoje države i svojih stranačkih prostorija“ dok mi gledamo snimke kako nabildani parauniformisani „žestoki momci“ opremljeni štanglama, čekićima, močugama a bogme i nečim jačim i opasnijim preko štitova policije lansiraju šta im dođe pod ruku na građane, bijesne ali građane. Podvlačim ovo „bijesne“ jer je pripadnik gorepomenutih Kobri koji je vitlao pištoljem i pucao u vazduh ispred prostorija SNS u Beogradu takođe jedan od ovih koji pokušava da nam rasturi i logiku i percepciju izjavom „u svojoj bogatoj karijeri od 20 godina nikad nisam vidio toliki bes i mržnju kod ljudi“. Njemu nije palo na pamet da postavi pitanje zašto je običan narod postao toliko bijesan i mrzovoljan? Ne bih rekao naprasno, jer se ovo kuva bogme i deceniju, ali ovaj pokušaj logičkog obrta čisto sumnjam da je potekao iz mozga jednog poluprofesionalnog tabadžije (vidjelo se kakvi su profesionalci sinoć kad su odlučili da ne evakuišu svoje „štićeno lice“) tipa koji je za 20 godina karijere dogurao do zastavnika, djeluje da mu je ovo neko napisao, neko ko već odavno fura tu agendu postistine i obesmišljavanja svega, a čiji je krajnji cilj dovođenje širokih narodnih masa do nivoa sluđenosti kad više ne mogu ni da procesuiraju informacije a na kraju krajeva prestaju da vjeruju i sopstvenim čulima. Na sve to kao neko pomoćno sredstvo ide, u vremenu svima dostupnog interneta i društvenih mreža, pokušaj da se smanji doseg materijala koji mogu da posluže kao dokazi odnosno svjedočenja šta se dešava tako što će se obarati nalozi, brisati snimci, braniti snimanje, što podsjeća na ono proverbijalno spasavanje potonuća izbušenog čamca stavljanjem prsta u rupu.
Znam da mnogi misle da je sve ovo što se izjavljuje od strane vlasti namijenjeno njihovom biračkom tijelu koje očigledno sve više kleca u koljenima i ne stoji onako ponosito kao nekad u odbrani svojih ljubljenih vođa, no ova borba sa zdravim razumom i istinom nosi jednu mnogo dublju i opasniju klicu potpunog rastakanja društva. Ako vas neko ko je formalno na višoj stepenici hijerarhije ubjeđuje da ne vjerujete sopstvenim očima, šta to govori o eventualnom povjerenju u nosioce funkcija vlasti? Ova vlast inače radi sve na tome da zagorča život svojim nasljednicima, ko god to bio. Do skora sam bio mišljenja da je ova vlast nešto najgore što nas je zadesilo i da je treba mijenjati što je prije moguće dok nije napravljena veća šteta, međutim sve ono što rade zapravo je jedna dugoročna šteta a prozor u kome je moguće krenuti u oporavak i popravljanje te štete na duge staze se svakim danom sve više zatvara. Stvari su otišle dođavola, prodaja svih resursa stranim partnerima i domaćim tajkunima i novostvorenoj eliti, rastakanje obrazovanja, službi bezbjednosti, razvaljena medijska scena, profanizacija javnog prostora… Ne jedna, nekoliko tema za posebne tekstove. Otom potom. Dotle, ipak, vjerujte sopstvenim očima, još uvijek nije pronađen bolji način za sagledavanje istine. A istina će nas osloboditi.
