Postoje neke institucije, a tu ne mislim na one u striktnom administrativno-državnom smislu institucije, kojima Srbi prema nekim navodnim istraživanjima tradicionalno najviše vjeruju. Uglavnom na vrhu tih top lista budu vojska i crkva. Međutim, ovaj režim tako uporno i dosljedno arči i te tradicionalno ugledne institucije, a sve u svrhu produženja boravka na vlasti, da se postavlja pitanje šta će ostati uopšte od svega toga nakon što režim, na kraju krajeva zahvaljujući zakonima fizike i biologije, nekad ode sa vlasti, što je neminovno.
Ne bi to bilo tako lako urušiti da na čela tih i takvih institucija nisu postavljeni ljudi koji svesrdno pomažu urušavanju ugleda i dostojanstva tih istih institucija. Jedan od njih je i patrijarh srpski Porfirije, koji često sa Miloradom Dodikom nastupa kao prateći vokal Aleksandru Vučiću, govoreći sa nekog kvaziduhovnog aspekta ono što bi Vučić možda i rekao da ne mora da misli na svoj okrunjeni ugled i percepciju kod nekih igrača koji su i od njega jači. Dodik sa druge strane priča svoje standardne priče o ujedinjenju, propasti BiH i olajava strance pošto ni to Vučić, jel’te, ne može, bar javno.
Uvaženi patrijarh je, komentarišući potvrđivanje presude Miloradu Dodiku kojom je dotičnom izrečena kazna od godinu dana zatvora (koju neće služiti jer je otkupna cijena 36000 konvertibilnih maraka) iznio nekoliko teza kojima se dodatno unizio i diskvalifikovao, ali je unizio i brojne Srbe iz časne istorije Srba, a bogme i sve današnje Srbe.
Šta je to njegova svetost rekla? Kao prvo, iznio je mišljenje da je ta presuda donesena u protivpravnom postupku za šta nije iznio nikakve argumente, a što predstavlja miješanje u suverena pitanja druge države. Da, postupci u BiH su postupci u drugoj državi, no taj patronizirajući stav svih iz Beograda je odavno prestao da šokira bilo koga. No kao što rekoh Porfirije nije dao nikakva pravna objašnjenja za ovakvu paušalnu ocjenu. No to neko pridržavanje procedura nije uopšte forte SPC, koja trenutno vodi neke šarade od postupaka protiv članova SPC koji istupaju javno i iznose svoje mišljenje. SPC i njeno vođstvo su odavno pokazali da im je prvi kvalitet koji cijene lojalnost, kako ona prema njima usmjerena, tako i ona koju emituju ka višim instancama, tako da je cinično pozivanje SPC na nekakve antipravne elemente u postupcima dok vodi inkvizitorske postupke primjerenije srednjem vijeku nego 2025. godini protiv ljudi koji razmišljaju svojom glavom.
Dalje se njegova svetost Porfirije poziva, i reklo bi se hoće da na mala vrata uvede jedan presedan koji kaže da su u pitanju „demokratski izabrani predstavnici“ kao da je to dovoljan argument da se nikad niko ne pojavi pred sudom za bilo kakav kriminal ako je u pitanju neko ko je (na sumnjiv način) došao do pobjede na izborima. Pobjeda na izborima nikad ne smije da bude osnov aboliranja od odgovornosti, baš suprotno, odgovornost mora da se traži još prilježnije i žustrije od izabranih predstavnika koji vrše vlast. Sve to je eho onog što se trenutno u Srbiji dešava, a to jeste jedna teza da legitimitet (takođe vrlo sporan i u slučaju srpskih vlasti) osvojen u političkoj areni donosi imunitet od djelovanja pravosuđa.
Poseban je cinizam da se predstavnik i glava SPC poziva na demokratski izabrane predstavnike i izbornu volju građana kad se u samoj SPC demokratija baš i ne cijeni, jer je i sam patrijarh Porfirije na čelo SPC došao glasanjem nekoliko desetina glasača a potom izvlačenjem koverte, a poznato je da SPC zastupa i teze o povratku monarhije gdje se takođe demokratski izabrana volja građana ne ljubi previše. Ako mu je do demokratije, neka stavi svoj mandat na glasanje cjelokupnom pravoslavnom korpusu među Srbima, da trenutno vidimo kako on lično stoji.
Međutim, najveća uvreda za zdrav razum i generalno za Srbe jeste izjava da se ovom presudom dovodi u pitanje opstanak Srba u BiH. Gospodin Porfirije nije nepismen, niti glup, ovo može biti samo krajnje zlonamjerno; Srbi u BiH su preživjeli i vijekove pod Turcima, i austrougarsku okupaciju, i Prvi svjetski rat, i Drugi svjetski rat, aneksiju od strane NDH i omiljenu temu SPC, a to je Jasenovac, i famozne komuniste koje srpska desnica i SPC vole da optužuju da su upropastili srpski narod, pa i balkanske ratove i rat u BiH devedesetih – ništa to nije ugrozilo opstanak Srba u BiH, ali reći ću mu šta jeste: za vrijeme vladavine Milorada Dodika koga usrdno brani, RS je za tih 27-28 godina izgubilo trećinu svog stanovništva, javna preduzeća su u nikad većim dugovima, privrede i nema, a plate i penzije se isplaćuju iz kredita, zajedničke naplate PDV i od onih doznaka iz inostranstva ljudi koji su pobjegli iz RS trbuhom za kruhom. Sramotno je stavljati u isti koš presudu jednom čovjeku (koja nije čak ni presuda obaveznog zatvora, a kamoli neka smrtna kazna, već presuda da ne može da se bavi politikom) sa svim nedaćama koje je srpski narod u BiH pregrmio. Da li je ta presuda valjana ili ne, to se može diskutovati na nekom drugom mjestu, međutim, ovakvo olako frljanje najtežim terminima (opstanak naroda!) je sramota za onog ko to izjavljuje.
I još jedna sasvim kratka crtica – eventualni odlazak Dodika sa političke scene znači da se smanjuju šanse i kapaciteti da se ponovo vrši izborni inženjering sa par desetina hiljada glasova u Srbiji, a sve govori u prilog tome da bi neki eventualni izbori mogli da se odlučuju na nivou stotina glasova. I to je vjerovatno jedan od razloga ovakve histerije po Srbiji u vezi sa presudom Dodiku, a odlazak ovog režima bi bilo veoma bolan i za sadašnje vođstvo SPC.
O ekonomskim vezama nekom drugom prilikom.
